Ovu utvrdu na hrvatskoj obali podigle su časne sestre. Iza njezinih zidina utočište i spas su pronašle brojne obitelji

Vojni objekt opasan bedemima i zidinama obično je nešto što priziva sliku „snažnijeg“ spola, čete vojske koje formiraju tu utvrdu te glavari i vođe koji unutar tog zaštićenog područja donose promišljene i mudre odluke. Spomen žene u toj slici obično je blijeda prikaza koja uplašeno hoda hodnicima uvjerena da će baš taj „snažniji“ spol biti zaslužan za njezinu zaštitu. Međutim, na hrvatskoj obali ovakve slike baš i ne prolaze, pogotovo kada je u pitanju Dalmacija. Danas ćemo vas odvesti na obalu Kaštelanskog zaljeva, između Splita i Trogira, u jednu utvrdu koja svjedoči jednoj potpuno drugoj istini, dalekoj od uvriježenih slika.

Kaštilac u Kaštel Gomilici podignut je na plitkoj morskoj hridi četrdesetak metara od kopna, pravokutnog tlocrta, s obrambenim zidom i visokom kulom nad ulazom. S obalom ga povezuje kameni most na lukove, a prije njega se pred vratima spuštao drveni pokretni most, kako navodi Udruga sv. Jeronim u prikazu povijesti mjesta. Na južnom zidu do danas su sačuvana morska vrata, jer se u to doba prema utvrdi najčešće stizalo brodom. Naručitelj cijele ove opisane utvrde bio je ženski benediktinski samostan iz Splita.

Veza redovnica s tim komadom obale starija je od same utvrde za skoro pet stoljeća. Kralj Zvonimir je 1078. godine splitskim benediktinkama darovao posjed u Kaštelanskom polju, navodi Turistička zajednica grada Kaštela, a one su ondje u 12. stoljeću sagradile crkvu svetih Kuzme i Damjana, na temeljima starije nekropole i starokršćanske građevine. Pred crkvom i danas stoji hrast medunac star oko sedam stoljeća, uz koji se veže predaja o kralju koji se pod njim odmarao.

Uz posjed je išlo i obližnje selo. Kozice se u dokumentima spominju već oko 1000. godine, a odnosi između seljaka i samostana bili su dovoljno napeti da 1287. završe pred sudom, gdje je koludrice zastupala opatica Stana. Redovnice su, dakle, stoljećima bile zemljoposjednice s vlastitim težacima, prihodima i sporovima, što objašnjava zašto su se u trenutku opasnosti ponašale kao svaki drugi feudalni gospodar tog vremena.

Opasnost je stigla dvadesetih godina 16. stoljeća. Osmanske provale otjerale su stanovništvo iz podnožja Kozjaka prema moru, a Kozice su oko 1532. razorene. Benediktinke su reagirale ranije. U siječnju 1529. njihov zastupnik Ludovik Cipico sklopio je ugovor s trogirskim zidarima Jakovom Markovićem, Grgurom Liunićem i Pavlom Zudenigom da podignu temelje kaštela u samome moru, na položaju zvanom Gomilica, sa zidovima nalik onima na utvrdi trogirskoga plemića Pavla Andreisa Cipica.

Zanimljiv je i jedan raniji datum. U katastru splitskih benediktinki iz sredine 18. stoljeća sačuvan je plan kaštela s bilješkom da ga je 26. siječnja 1513. osnovala opatica Jakobina Grisogono. Ta je godina vjerojatno godina koncesije, dozvole za gradnju, jer prvi trag stvarnih radova vodi tek u 1529. Između odobrenja i početka gradnje prošlo je, dakle, šesnaest godina.

Gradnja je dovršena oko 1545. godine. Kaštilac je dobio dimenzije od otprilike 35 puta 38 metara, a unutar zidina smjestilo se šesnaest obitelji, navodi se u prikazu župe svetog Jeronima. Ostali stanovnici razorenih sela sagradili su kuće uz obalu, u zaklonu utvrde, i tako je nastalo naselje koje je stoljećima nosilo ime Kaštel Opatica. Današnji naziv Gomilica dolazi od hridi na kojoj kaštel stoji.

Ono što Kaštilac razlikuje od većine dalmatinskih utvrda njegova je sudbina nakon što je vojna svrha prestala. Unutar zidina se i danas živi; kroz uski prolaz ulazi se u dvorište oko kojeg su nanizane kuće s rubljem na konopu i barkama privezanima uz stube.

Ipak, svjedočanstvo o ovoj posebnoj priči nekih „drugačijih“ žena nije istaknuto na spomeniku ni grbu, nego je ostalo zapisano u dokumentima: ugovoru sa zidarima, katastarskom planu i popisu obitelji koje su ušle unutar zidina. Dakle, utvrdu nisu podigli vlastelini radi vlastitog sjaja, nego žene koje su morale zaštititi svoj posjed i ljude koji su od njega živjeli.