Bili smo u kapelici prekrivenoj s tisućama lubanja i kostiju. Ljudi su hodali na prstima, vladao je muk, nije se čulo ni disanje

U prostoriji nas je bilo dvadesetak, a nije se čuo nitko. Ljudi su hodali gotovo na prstima, iz poštovanja ili iz nelagode, teško je reći, i zurili u zidove koji su od poda gotovo do stropa obloženi ljudskim kostima. Odmah nasuprot ulaza stoji golem križ složen od lubanja, uokviren dugim kostima poredanima s gotovo matematičkom preciznošću. Tridesetak kvadrata prostora, tisuće lubanja i kostiju, dvadesetak ljudi i potpuna tišina. Kosturnica crkve San Bernardino alle Ossa u Milanu, uvjerili smo se, mjesto je iz kojeg nitko ne izlazi ravnodušan.

U Milano me ovoga ljeta dovela velika europska turneja System Of A Downa. U Italiju putujem svakih nekoliko mjeseci, ali u Milanu do tada nisam bila. Nakon obaveznog obilaska Duoma prijateljica s kojom sam bila rekla je da postoji nešto što moramo vidjeti. Kosturnica, na svega desetak minuta hoda od katedrale. Zvučalo mi je zanimljivo, ali nisam istražila ništa osim točne lokacije. Naivno sam zamislila nekoliko poslaganih kostiju u sporednom dijelu crkve.

Do kosturnice se dolazi uskim hodnikom desno od ulaza u crkvu San Bernardino alle Ossa. Ulaz se ne plaća pa se pred vratima stvorio red, no u njemu nismo stajali ni deset minuta. A onda smo ušli.

Kosti su raspoređene u niše, po vijencu ispod svoda, oko stupova i oko dovratnika, a pridržavaju ih tanke mrežice. Slažu se u križeve, u vijence i u slovo M, po Mariji. Detalj koji većina posjetitelja propusti nalazi se odmah iznad ulaza. U zastakljenim kutijama ondje se čuvaju lubanje osuđenika kojima je odrubljena glava.

Takav način slaganja nije bio ni inat ni provokacija. Bila je to uobičajena katolička praksa svog vremena, zamišljena kao poticaj na razmišljanje o smrti i zagrobnom životu. Za one koji se s pojmom nisu ranije susreli, makabrično označava nešto jezivo i morbidno, povezano s umiranjem i grobljem.

Vjerujem da su se svi u toj prostoriji pitali isto što i ja. Kako su kosti ovdje dospjele i tko su ti ljudi bili. Stoljećima je u Milanu kružila legenda da je riječ o ostacima kršćana koje su pobili arijanski heretici u vrijeme svetog Ambrozija, pa su Milanci kosturnicu nazivali „ossario degli Innocenti” i štovali je gotovo kao svetište mučenika. Sama uprava Svetišta danas tu predaju otvoreno odbacuje.

Priča ove kapelice počinje u 12. stoljeću, kada je milanski građanin Gottifredo de Busseri nedaleko od bazilike svetog Stjepana dao sagraditi bolnicu poznatu kao Ospedale del Brolo. Ispred bazilike uređeno je groblje na kojem su pokapani oni koji bi u bolnici umrli. Mjesta je vrlo brzo ponestalo.

Zato je 1210. godine, u dnu groblja uz uličicu koja se pruža pokraj bazilike, podignuta prostorija u koju su se polagale kosti izvađene s groblja. Tek pedesetak godina kasnije, 1268., uz tu se kosturnicu prigradila mala crkva. To znači da je kosturnica na ovom mjestu bila prije crkve! Crkva je posvetu svetom Bernardinu Sijenskom dobila u 15. stoljeću, kada je predana bratovštini Disciplinima. Riječ je o franjevcu koji je kao mladić njegovao oboljele u sienskoj bolnici tijekom epidemije kuge, sam se zarazio i preživio, a kanoniziran je 1450. godine.

Točnog popisa nema. Talijanski izvori govore o tisućama lubanja i potkoljenica, a strani vodiči navode procjenu od više od tri tisuće posmrtnih ostataka. Nijedna brojka nije službeno potvrđena, što priči, priznajem, ne oduzima ništa. Zna se da su dio sigurno ostaci siromašnih bolesnika koji su umrli na slamnjačama stare bolnice u Brolu, priora i braće koji su bolnicom upravljali, osuđenika pogubljenih odrubljivanjem glave, zatvorenika, pa čak i članova milanskih plemićkih obitelji te kanonicima obližnje bazilike svetog Stjepana.

U crkvu i njezinu kosturnicu ulagalo se godinama, no u 18. stoljeću je u crkvi izbio požar koji je uništio većinu njezinih dijelova. Zbog velike važnosti, tadašnje lokalne vlasti naredile su njezino hitno uređenje tijekom kojeg je crkva još jednom proširena, najviše zato što su brojni hodočasnici dolazili u nju kako bi vidjeli kosturnicu. Izgled crkve kakav poznajemo danas dovršen je 1776. godine. I danas služi kao vjersko svetište te mjesto razmišljanja o smrti.

Crkva se nalazi na adresi Via Verziere 2, uz Piazzu Santo Stefano, a od Duoma se do njega stiže za desetak minuta hoda. Otvorena je radnim danom od 8 do 18 sati, subotom od 9.30 do 18, a nedjeljom od 9.30 do 12 sati. Sama kosturnica nedjeljom je zatvorena. Ulaz je besplatan: uprava Svetišta izričito upozorava da nitko nije ovlašten naplaćivati posjet u njezino ime. Tko želi, može ostaviti prilog u kutiji uz svijeće.