Najjeftiniju kavu ovog ljeta popili smo u gradu s najvećim brojem milijunaša na svijetu! Do njega smo stigli vlakom

Ako svako jutro pijete kavu u kafiću, vjerojatno već dobro znate kako danas izgledaju cijene. U zagrebačkom kvartu u kojem ja pijem svoju prvu jutarnju kavu espresso stoji 2,20 eura. Na obali su cijene još skuplje. Naime, tijekom ljeta kavu je teško pronaći za manje od dva eura, a na brojnim mjestima cijene već prelaze i tri eura. Došli smo do toga da vijest u nacionalnim medijima postane i odluka ugostitelja da cijenu kave spusti za tek nekoliko centi. U ostatku Hrvatske cijena espressa najčešće se kreće između dva i 2,50 eura, a na takve smo se iznose u međuvremenu gotovo naviknuli. Pogledamo cjenik, možda kratko prokomentiramo cijenu i na kraju ipak platimo.

Prošlog sam tjedna, međutim, posjetio mjesto za koje bi svaka logika rekla da mora biti među najskupljima na svijetu. I tamo sam kavu platio manje nego kod kuće. Naime, najjeftiniju kavu ovog ljeta popio sam, vjerovali ili ne, u Monaku, kneževini u kojoj milijunaša po stanovniku ima više nego gotovo bilo gdje drugdje na svijetu.

Gotovo trećina od nešto manje od 40.000 stanovnika raspolaže imovinom većom od milijun eura, a Monako je pri samom svjetskom vrhu i kada se gleda bogatstvo po stanovniku. Upravo zato ono što smo vidjeli na cjeniku tema je ovog članka. Na svega nekoliko koraka od luke pune luksuznih jahti espresso smo platili 1,30 eura, a koktel samo šest eura. Drugim riječima, kavu smo u jednom od najbogatijih mjesta na svijetu platili manje nego u mom zagrebačkom kvartu i gotovo upola manje nego na pojedinim mjestima uz Jadran usred ljetne sezone.

No, krenimo redom, jer i sam dolazak u Monako je bio dio jedne zanimljive priče. Mi smo bili smješteni u Mentonu pa nam je Monako bio tek skok preko granice. Do kneževine se odande najjednostavnije stiže vlakom, a vožnja je prilično kratka. Regionalni TER vlak prevali tih nepunih osam kilometara za otprilike deset minuta, a kartu u oba smjera platili smo 8 eura. Cijela pruga kroz kneževinu i sam kolodvor nalaze se pod zemljom, usječeni u stijenu, pa vlak jednostavno uroni u mrak. Izlazite kroz jedan od nekoliko izlaza (kolodvor ih ima šest, raspoređenih po gradu) i u sekundi iz tunela iskočite ravno u raskošnu razglednicu koju poznaje čitav svijet.

U gradu je bilo baš sve čisto i posloženo, nigdje nije bilo smeća, a iza svega očito stoji sustav koji prilično dobro funkcionira. Naime, Monako ima nešto manje od 630 policajaca na oko 39.000 stanovnika, dakle otprilike jednog policajca na svakih šezdesetak ljudi, što je jedan od najviših omjera na svijetu, a na svega dva četvorna kilometra rasprostrto je gotovo 1.400 nadzornih kamera. Drugim riječima, teško da postoji kutak u kojem nećete biti snimljeni. Zvuči pomalo orwellovski, ali na terenu se to pretvara u osjećaj da se ništa loše naprosto ne može dogoditi i da nitko neće ni pomisliti baciti opušak cigarete na pod.

Priča da je u Monaku sve nedostižno skupo zapravo je točna samo napola. Da, uz kockarnicu i najpoznatije gradske terase platit ćete kavu koliko i cijeli ručak u Zagrebu. Ali čim se spustite prema luci i skrenete prema jednoj od uskih turističkih uličica, cijene jako padaju. Kava 1,30 eura, kokteli oko 6 eura, topli sendviči i burgeri 8 eura… Očito je da je dio ponude uz luku okrenut običnim ljudima, radnicima i prolaznicima, a ne samo vlasnicima jahti, pa tu zapravo svatko može pronaći nešto po svom guštu.

Odgovor leži u porezu. Točnije, u njegovu izostanku. Naime, Monako već desetljećima ne naplaćuje porez na dohodak fizičkih osoba, pa se u kneževinu slijevaju oni koji imaju „što čuvati“. A prostora je zapravo jako malo. Cijela je država tek nešto veća od dva četvorna kilometra te je druga najmanja na svijetu, a pješice je možete obići za otprilike sat vremena, od jedne francuske granice do druge.

Naš zaključak nakon jednog dana? U Monako se isplati doći vlakom na jednodnevno izlet, prošetati lukom, popiti tu famoznu kavu od 1,30 i pustiti da vas iznenadi koliko je sve pitomo i uredno. Kockarnicu možete samo fotografirati ako vam je to srcu drago. Najbolji suvenir je ionako spoznaja da najbogatije mjesto na svijetu ne mora nužno isprazniti vaš novčanik.