U Istri se govori jedan od najneobičnijih jezika u Europi: tečno ga priča samo 120 ljudi na svijetu. Ime mu je prilično zbunjujuće

Učka je stoljećima bila puno više od planine koja dijeli Istru od Kvarnera. Preko njezinih prijevoja prolazili su stočari, trgovci i krijumčari, a u selima podno njezinih obronaka razvijao se život koji je ostavio trag i u jeziku. Upravo se ondje do danas sačuvao govor koji se može čuti još samo na vrlo malom području. Nekoliko sela oko Učke čuva jedan od najrjeđih jezika u Hrvatskoj, ali i u Europi.

Riječ je o istrorumunjskom, istočnoromanskom jeziku koji se, kako navodi Oxfordov projekt ISTROX, danas govori u tek nekoliko istarskih sela i zaselaka te među iseljenicima. Sami govornici nazivaju ga drukčije. U Žejanama se govori žejånski, dok se u Šušnjevici i okolnim mjestima govori vlåški. Istraživači projekta ISTROX objašnjavaju da su oba naziva hrvatskoga podrijetla, dok su termin „istrorumunjski” uveli jezikoslovci.

Koliko je taj jezik zapravo star, teško je precizno odrediti. ISTROX navodi da se njegova grana od pretka današnjeg rumunjskog možda odvojila prije otprilike tisuću godina. Stoljećima je živio uz hrvatski i pritom preuzeo brojne slavenske osobine. Na stranicama Oxfordova istraživačkog centra TORCH navodi se da se taj utjecaj vidi čak i u načinu brojanja, pa se neke stvari broje romanskim, a druge hrvatskim oblicima.

Istrorumunjski je velikim dijelom ostao usmeni jezik. Prenosio se u obitelji, među susjedima, na polju i u svakodnevnim razgovorima, zbog čega danas svaka sačuvana snimka i bilješka imaju veliku vrijednost.

Nekada se govorio na mnogo širem području. Povijesni izvori koje prenose istraživači s Oxforda pokazuju da se u 17. stoljeću koristio u velikom dijelu Istre. Do 20. stoljeća zadržao se uglavnom u nekoliko mjesta oko Učke. Sjeverno od planine sačuvao se u Žejanama, a južno u Šušnjevici, Letaju, Novoj Vasi, Jesenoviku, Brdu i Kostrčanima.

Nakon Drugoga svjetskog rata mnogi stanovnici tih sela odselili su zbog posla i boljih životnih prilika, najprije prema Rijeci i obali, a poslije i u Sjedinjene Države i Australiju. Istrapedia navodi zanimljiv podatak da danas u New Yorku živi više izvornih govornika vlaškoga nego u samoj Šušnjevici.

UNESCO-ov Atlas svjetskih jezika u opasnosti istrorumunjski vodi kao ozbiljno ugrožen jezik. Projekt hISTROX, nastavak projekta ISTROX, procjenjuje da je u matičnom području ostalo tek oko 120 aktivnih i tečnih govornika, uglavnom u Žejanama i nekoliko sela južno od Učke.

Važnu ulogu u očuvanju jezika danas ima Sveučilište u Oxfordu. Kako navodi samo Sveučilište, istraživanje se temelji i na zbirci zvučnih snimaka, fotografija i terenskih bilježnica koje je Tony Hurren prikupio 1966. i 1967. godine. Vera Hurren poslije je tu građu darovala Sveučilištu, a od 2020. u istraživanje su preko platforme Zooniverse uključeni i sami govornici, koji pomažu u tumačenju dijelova starih snimaka. Projekt hISTROX traje od 2024. do 2027. godine.

Istrorumunjski je zaštićen i u Hrvatskoj. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uvrstilo ga je među zaštićena nematerijalna kulturna dobra, a u Šušnjevici je otvoren Interpretacijski centar „Vlaški puti”. Kako navodi Park prirode Učka, centar zajedno s Medijatekom i tematskim stazama „Putevima kontrabanda” čini Ekomuzej Vlaški puti, u kojem je vlaški službeni jezik ustanove.

Staze podsjećaju na tridesete godine prošlog stoljeća, kada su stanovnici tih sela preko Učke nosili poljoprivredne proizvode prema Kvarneru. Turistička zajednica Istre navodi da su ponekad na ramenima nosili i po pedeset kilograma peradi u krletkama, a do Lovrana i Rijeke hodali dva do tri sata.

Posebnu priču imaju i Žejane. Žejanski zvončari dio su skupine zvončara s područja Kastavštine koja je, kako navodi Ministarstvo kulture, upisana na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Svake veljače njihova zvona odjekuju selom, dok se jezik kojim se ondje govori čuva puno tiše, u obiteljskim razgovorima, u nekoliko sela pod Učkom i na starim snimkama koje se danas čuvaju u Oxfordu.