Patrik je vesla zamijenio motikom i kuhačom: strastveni sportaš danas proizvodi nagrađivane umake od ljutih papričica

Nekada je u obje ruke držao vesla. Danas u jednoj drži kuhaču, a u drugoj motiku, no jedna stvar ostaje ista: zlata se samo nižu. Tako bismo mogli ukratko opisati sportaša, kuhara i poljoprivrednika Patrika Prnjaka iz Pule u Istri, koji stoji iza OPG-a i brenda Ljutistra. Kao što i samo ime govori, riječ je o ljutim umacima, no posebnima: craft umacima koji su posljednje dvije godine osvojili ukupno 12 međunarodnih priznanja na europskim i svjetskim natjecanjima, kojima je Istra nerijetko inspiracija, u kojima fokus nije na ljutini, nego okusu…

Patrik je profesionalni kuhar s 18 godina iskustva u gastronomiji. Kao šef kuhinje radi već 10 godina (trenutačno je na poziciji sous chefa u hotelu Monumenti u Puli), 2025. godine odnio je naslov prvaka Hrvatske u kuharstvu, a svako slobodno vrijeme provodi na polju i uzgaja te prerađuje ljute papričice. No, puno prije Ljutistre, OPG-a osnovanog 2019. godine te početka proizvodnje 2020., njegovim su životom gospodarili spomenuti sport i kuhanje, dvije ljubavi koje i danas uvelike određuju njegov život.

“Završio sam školu za kuhara u Puli, a igrom slučaja trenirao veslanje pa ušao u juniorsku veslačku reprezentaciju, a kasnije i mlađu seniorsku do 23 godine. Imao sam pet svjetskih prvenstava iza sebe, bio državni prvak, dva puta kao junior i dva puta kao senior. Osvojili smo i europsku broncu kao juniori 2011. godine”, nabraja Patrik.

No, kako su kolege iz njegova četverca zadobili ozljede, a Patrik naposljetku otišao iz reprezentacije, primat je dobilo kuhanje. Sve dok ga 2018. godine prijatelj nije pozvao da sudjeluje na amaterskom natjecanju u ljutim umacima. “Nisam bio u ljutom svijetu, no imao sam stablo marelice i napravio umak. Taj je umak na natjecanju u Zagrebu osvojio osmo mjesto”, kaže. Iduće godine na istom je natjecanju sudjelovao sa šest umaka, koje je napravio sa svojom tadašnjom djevojkom, a danas suprugom. Njih pet je završilo u prvih 10, dok je umak Zelena višnja, kaže, bila pobjednička.

Istovremeno, dok je sve ozbiljnije ulazio u taj ‘ljuti svijet’, Patrik se i dalje bavio sportom i kuhanjem. Završio je, primjerice, utrku Ironman, a prijavio se i na natječaj za kuhare koji je raspisao Hrvatski kuharski savez. Za svoje prve kulinarske radove dobio je, kaže, puno kritika. Govorili su mu da nema stila, da mu je loš tanjur, da loše komponira okuse… No to mu je probudilo inat, dodaje, a uspjesi su se nakon toga samo zaredali: treće mjesto 2023., drugo 2024., prvo 2025. godine. Nakon što je odnio naslov prvaka Hrvatske u kuharstvu, dva je zlata osvojio i na međunarodnom natjecanju u Azerbajdžanu, a lani je bio treći na europskom natjecanju Global Vegan Chefs Challenge.

S proizvodnjom umaka, ali lokalno, za prijatelje, kako kaže, počeli su 2020. godine. “Vidjeli smo da ima potencijala, da se ljudima sviđa, a od samog početka smo željeli da se prvo osjeti okus umaka, a zatim ljutina” kaže. Iduće je godine, 2021. godine, na zemlji svog pokojnog pradjeda, gdje je on imao vinograd, zasadio 500 sadnica papričica. Prvi se umak zvao El Klasiko. S vremenom je broj umaka narastao na devet, od kojih je šest ‘standardnih’ požnjelo niz nagrada. Među posljednjim priznanjima su Great Taste 2026., gdje su nagrađeni s dvije 2 zvjezdice, tri zlata na European Hot Sauce Awards te nagrade na National Chilli Awards i Excellent Taste Awards.

“Kad pogledamo unazad, osvojili smo 12 međunarodnih nagrada, što je za nas iznimno velika stvar jer radimo sami i proizvodimo male serije. To je nama hobi i sekundarna djelatnost, prije ili poslije posla idemo na njivu ili prerađujemo papričice” kaže. Sade između 1300 i 1500 biljaka i to tri ili četiri vrste, najčešće jalapeño, habanero i Carolina Reaper. Od njih i nekih drugih namirnica nastaju nagrađivane mješavine okusa.

“Najblaži umak, Trubilo, je s domaćim medom od OPG Bodeš. Drugi je Barba-q, treći je El Klasiko, četvrti Špacakamin, peti Farabuto, šesti Capo od fermentirane Caroline reaper… Imamo još i Va Remengo, to je zeleni fermentirani jalapeño”, nabraja Patrik. U njihovim drugim umacima mjesto pronalaze i teran ((OPG Katarina Benazić)) i smokva kao što je umak Škuraterana, te začini s ružmarinom i vrganjima, a lani su se čak okušali i u fermentaciji jalapeña u moru, na 40 metara dubine. Jako vole surađivati s lokalnim OPG-ovima i proizvođačima, a Patriku je osobno omiljeni umak El Klasiko: bio je prvi i može se lijepo kombinirati ili pak nadograđivati u jelima. Može, primjerice, biti dio marinade za meso ili se staviti u kajmak.

Pitamo se u jednom trenutku, slušajući njegovu priču koja nekako spaja granice između sporta, kuharstva i proizvodnje, u čemu je ključ njegova uspjeha. Tražimo ga ‘recept’. Odgovor glasi: idem glavom kroz zid. “Tako je bilo i u sportu, gdje se naučiš da se mora raditi, samo raditi… Ali i da taj rad treba biti kvalitetan. I onda taj neki inat… Sport me tako odgojio jer sam veslanje počeo trenirati s devet godina i to su ti neki osnovni stupovi koji su napravili te rezultate jer bez te upornosti ne bih uspio”, govori prisjećajući se početaka proizvodnje i otvaranja OPG-a koji su bili teški.

No, kad imaš cilj, sve to su samo prepreke koje treba proći. Naravno, pitamo ga koji su to aktualni ciljevi. U kuharstvu to je dobiti Michelin preporuku. U sportu se vratiti rekreativnom treningu kad Ljutistra još malo stasa, a u tom svijetu ljutine, požnjeti uspjeh u Americi, kao jednom od najvećih tržišta ljutih umaka na svijetu. To mu dosad, kada se prijavio 2022. i 2023. nije još uspjelo i ponovno je probudilo već spominjani inat. Općenito mu je cilj, govori, ljudima pružati kvalitetan proizvod.

Kad bi trebao birati između kuhanja ili proizvodnje ljutih umaka, vaga bi trenutačno ipak malo prevagnula na stranu proizvodnje, kaže, iz koje na godišnjoj razini izađe oko 2000 bočica ljutog umaka. “Kuharstvo, u kojem me vuče izrada novih jelovnika i tanjura, je veliko odricanje, stres… U proizvodnji si pak u prirodi, opuštajuće je, a opet stvaraš nešto od prirode”, govori. Trenutačno uspješno balansira te dvije ljubavi, no raspored je, blago rečeno, natrpan. “Buđenje u 6, 7 ujutro. Onda se ide na njivu ili u proizvodnju do 11, podne, nakon toga odmor i onda oko dva, tri na posao. Na poslu sam do 23, dođem doma oko ponoć, jedan ujutro, vidim što treba riješiti i napravim plan za idući dan”, kaže.

U svijetu kuhinje, zanimali su nas i njegovi tanjuri. Jedan od prvih, koji mu je donio slavu u Istri, bio je onaj na kojem je ‘stajala’ dizalica Uljanika. “Bio sam vezan za brodogradilište jer sam tamo trenirao, otac mi je tamo radio…”, govori. Kaže da je u tim počecima bilo svačega na tanjuru, ali da moraš negdje početi, a da je jelo na koje je ponosan, a koje je pripremio lani na jednom od natjecanja, iduće: dvobojni kapeleti punjeni jadranskom kozicom te kaduljom i limunovom koricom, s tartarom od kvarnerskog škampa, gelom od kumkvata koji mu raste u vrtu, a sve na espumi od kozjeg sira. Inspiracija za taj tanjur ponovno je bio njegov dom, Istra i Kvarner.

Ubrzo s reprezentacijom Hrvatske ide na novo natjecanje, Vegan Global Chefs Challange Europe. Općenito mu je pravilo ne komplicirati previše, raditi s četiri ili pet okusnih komponenti, a cilj je postići vizualno lijep rezultat u kojem se dobro osjete svi okusi. Upravo mu je jesen najdraže kulinarsko doba jer priroda daje puno, a na veganska natjecanja ide jer mu je to izazov i želi učiti. “Inače volim koristiti u jelima maslac i sir, a ovdje toga nema. Zato su mi ruke malo vezane, a opet želim pokazati okus… Ovako pomičem svoje granice”, kaže.

Za kraj, pitamo ga što je teže: veslanje ili profesionalno kuhanje. “Veslanje! To je jedini skupni timski sport na štopericu i ne prašta nikakve greške. U kuharstvu imate određeno vrijeme u kojem se greška može ispraviti, osim ako nije izgorjelo ili prekuhalo… U veslanju tog nema. Ako bilo što kiksate, to je gotovo”, kaže.