Otkrili smo fenomenalne štrudle, grah i pečenje na 815 metara visine: ovdje se možete najesti i za manje od 10 eura

Pogled puca preko krošnji stabala i brežuljaka na sela rasuta po obroncima Žumberka, u daljini vidimo Jasku i Plešivicu, a priroda oko nas upravo navlači svoje sanjivo jesensko ruho. Prekrasan je dan, početak listopada nagradio nas je s puno nježnog sunca i smještamo se na terasu planinarskog doma s vjerojatno najljepšim pogledom u ovom dijelu Hrvatske. Planinarski dom Žitnica na Japetiću posjetila sam već nekoliko puta, a sad sam mu se vratila nakon duže pauze i podsjetila se zašto je riječ o mjestu koje je, čak i ako niste planinar, savršena ideja za opušteni ručak u prirodi.

Planinari su neobična skupina ljudi. U gradu, na poslu, u svojoj svakodnevici možda su nekad i rastreseni, bezvoljni, zabrinuti. Ali kad nakon sat, dva znojenja i penjanja izbiju na odredište, neki vrh ili planinarski dom, rijetko ćete vidjeti namrgođeno lice. Fizički umor i prekrasna priroda naprave to ljudima. Lice im se razvuče u osmijeh, disanje i puls se polako smiruju, a tema postaje samo jedno: što ćemo jesti?

U planinarskom domu Žitnica odluka stvarno nije lagana. Srećom, veća smo grupa pa ćemo probati više toga: naručujemo planinarski klasik, grah s kobasicom, krvavicu s kiselim zeljem i restanim krumpirom, pa kobasice s istim prilogom, morali smo probati i puricu s mlincima, a obrok ne bi bio potpun bez njihove slavne štrudle za koje mnogi tvrde da su najbolje u Hrvatskoj. Uz pogled u kojem bismo mogli uživati i meditirati satima, bacamo se na hranu i kušamo od svega pomalo, jer planinari obično vole sve dijeliti. I dalje ne znamo što bismo prvo izdvojili kao najbolje!

Obično smo najkritičniji oko graha, svi smo ga u životu pojeli bezbroj puta i svatko ima recept u koji se kune. U Žitnici je on fantastičan, nije pregust i zatrpan zaprškom i začinima, kao što negdje zna biti slučaj, mirisan je i jako ukusan. Posebno su nas oduševile kobasice: kompaktne su i pune okusa, i savršeno su pratile taj grah i zelje s krumpirom. Dio društva koji je probao krvavice kaže da su jedne od najboljih koje su probali, a purica i mlinci bili su očekivano sočni, ukusni i zasitni. Sve su porcije bile i više nego izdašne pa smo se šalili da ne znamo kako ćemo se spustiti s planine nakon takvog obroka.

A još je trebalo probati štrudle! Jesu li najbolje u Hrvatskoj ne znam, ali su fantastične, vidi se da je tijesto domaće, nadjev je bogat, a nisu premasne i ne ostavljaju težinu u želucu. Probali smo slane sa sirom i slatke od jabuke i od višnje i sve bismo ih opet ponovili. Što se tiče cijena, one su prijateljske čak i po planinarskim mjerilima: grah je 6 eura, s kobasicom 8, štrudle su 3 eura, mesna jela od 10 do 12 eura… Za 10 eura ovdje ćete se sigurno dobro najesti.

Japetić je najviši vrh Samoborskog gorja, nalazi se na 879 metara nadmorske visine, a planinarski dom Žitnica smješten je nešto niže i od vrha je udaljen 20-ak minuta lagane šetnje. Izgrađen je na vrhu livade Žitnica između 1951. i 1955. i do danas je ostao jedno od omiljenih odredišta planinara i izletnika. U više od 70 godina povijesti doma, posljednjih 18 vodi ga obitelj Ivanušević iz Jastrebarskog. Raditi u domu okružen prirodom? To nam se učinilo kao posao iz snova, pa smo zavirili u kuhinju i popričali s voditeljicom Marijom Ivanušević koja nam je rekla više o tom poslu, povijesti i ponudi doma danas.

„Dom vodimo obiteljski, tu smo mama, tata, brat i ja. Ovdje smo već gotovo 18 godina, podrijetlom smo iz jednog sela u blizini, a danas živimo u Jaski. Muški dio je uglavnom zadužen za fizičke poslove, drva, dovoz i nošenje stvari, a mama i ja smo u kuhinji i na terasi,“ započinje Marija svoju priču. Sve što stiže u dom dopremaju sami, nijedan im dobavljač ne želi robu nositi na vrh već je oni preuzmu u Jaski i dalje sami prevoze automobilom.

U kuhinji je glavna njezina mama Slavica. Hrana je domaća, kontinentalna, baš onakva kakvu ljudi očekuju u planinarskom domu. „Imamo sir i vrhnje, grah, kobasice, pečenja, zelje, restani krumpir, krvavice, češnjovke… Grah s kobasicom je glavno planinarsko jelo i njega prodamo najviše. Nakon toga jako dobro idu češnjovke, krvavice s dinstanim kiselim zeljem i restanim krumpirom, sir i vrhnje. Ljeti imamo i roštilj, a kad dođe jesen više idu pečenja,“ priča nam voditeljica, te dodaje da baš sve pripremaju u domu.

Dolaze već oko 6 sati i kreću s pripremom, stavljaju kuhati grah i juhu, pripremaju meso i priloge, kako bi sve bilo spremno do otvaranja. Za neka jela, pripreme za vikend počinju i par dana ranije. Rade svoj kruh (probali smo ga i odličan je!), razvlače tijesto za štrudle, ribaju jabuke, čiste povrće, gule krumpir… Najveća je gužva u domu od 11 do 15 sati, ali ako i dođe kasnije, gost će pronaći nešto za pojesti. „Kod nas nitko ne ostaje gladan,“ smije se Marija.

Sve što mogu nabavljaju lokalno. Kukuruzno brašno za kruh je iz okolice Jastrebarskog, hvaljene kobasice također su od lokalnog mesara, sir i jabuke koriste svoje, dok ih imaju, a kasnije kupuju lokalno… „Nije realno reći da se baš sve može naći kod malih proizvođača, ali ono što je moguće tako nabavljamo,“ priča nam Marija.

U tom idiličnom okruženju Japetića, morali smo pitati i kako je raditi na 815 metara nadmorske visine. „Definitivno je dolje u gradu lakše raditi, ali ovdje je zasigurno ljepše. Ovdje dolaze stvarno dobri ljudi, veseli, raspoloženi… Kako smo tu godinama, s gostima smo se stvarno upoznali i povezali, neke od njih doslovno gledamo kako odrastaju. Dolazili su s roditeljima kao klinci, a danas dolaze sa svojom djecom. I kamo god krenem po Hrvatskoj, srećem svoje goste, uvijek mi se oduševljeno javljaju,“ opisuje nam Marija sve lijepe strane svog posla.

No posao u planini sa sobom nosi i dosta izazova. Za početak, moraju stalno pratiti prognozu i unaprijed planirati koliko hrane da pripreme. Sad već imaju iskustva, ali i dalje znaju pogriješiti. Jedan kišni vikend ili zatvorena cesta mogu utjecati na posao, a ako ih se zareda nekoliko to je već prilični udar na poslovanje i treba paziti na svaki euro. „Ljudi dođu kad je lijepo vrijeme i puna terasa pa misle da je uvijek tako, zaboravljaju da smo mi otvoreni i kad pada kiša ili snijeg, pa ne dođe gotovo nitko,“ smije se Marija, a mi razmišljamo kako bi i cesti koja vodi do doma trebala obnova i da bi to sigurno potaknuli više ljudi da dođu na ručak.

Marija se ne žali, pokazuje nam pogled s terase i vidi se da u njemu uživa jednako kao i mi koji ga ne gledamo svaki dan. Japetić je ipak poseban. „Teško mi je reći kad mi je najdraži. Možda ipak zima. Više nema puno snijega, ali kad padne zaista je čarobno, sve je bijelo, nebo je plavo, prizor je prekrasan. Jesen je možda najljepša po bojama. Sve bude zlatno, smeđe… A vrijeme je često baš idealno za planinarenje,“ govori nam Marija.

Marija nam kaže kako gosti najviše dolaze iz Zagreba, Karlovca i Jastrebarskog, ali da ih ima svih krajeva Hrvatske. Oni iz daljih krajeva ovdje znaju i prespavati jer dom ima spavaonicu s 20 ležajeva. Japetić i Planinarski dom Žitnica među planinarima su dobro poznato i omiljeno odredište. Do vrha vodi nekoliko staza, od kojih većina nije zahtjevna, a dom je dostupan i automobilom. Iz smjera Jastrebarskog postoje dvije markirane staze: jedna kreće od Frgolovca, iznad sela Kupeč, a druga od restorana Šumski dvor i vodi kroz Mačkov jarak. Prva je duga oko 8, a druga 9 kilometara, a obje vode ravno do planinarskog doma. Detaljan opis staza možete pronaći na stranicama HPD Jastrebarsko.

No najljepše je možda što je Žitnica ostala planinarski dom, mjesto za odmor planinara, na kojem možete naručiti samo čaj ili sir i vrhnje, možda se nakratko zagrijati juhom i produžiti dalje, a dozvoljeno je i pojesti nešto iz ruksaka. Ova marljiva obitelj nikoga neće tjerati da nešto naruči: ali kad osjetite te mirise i vidite slasne porcije nećete, vjerujte mi, odoljeti da barem nešto ne probate.