Šime je prije 113 godina zbog siromaštva napustio rodnu Dalmaciju i otišao u Ameriku. Praunuk Joško njemu u čast sagradio je divno selo

Dalmatinska zagora samozatajan je kraj koji ne osvaja raskoši, nego svojom jednostavnošću: krase ju kamen, krš, suhozidi, poneka maslina, nisko raslinje i nepregledni krajolici u kojima se priroda stoljećima nije puno mijenjala. Ondje život nikad nije bio lak. Zemlja je bila škrta, ljeta vruća, zime oštre, a za svaki komadić kruha trebalo je dobro zasukati rukave. No ljudi su bili uporni, vrijedni i srčani. Živjeli su skromno, često u oskudici, ali znali su koliko vrijede obitelj, zajedništvo i gostoprimstvo.

Baš takvu Dalmaciju upoznali smo u zaleđu, u Pakovu Selu, smještenom na pola puta između Šibenika i Drniša te blizu NP Krka. Ondje smo posjetili Etnoland, jedinstveni tematski park posvećen životu, starim običajima i tradiciji Dalmatinske zagore. Iza njega stoji divna obiteljska priča, ljubav prema rodnoj grudi i želja da se od zaborava sačuva svakodnevica ljudi koji su na kamenu živjeli, radili, voljeli i odgajali djecu.

Pakovo Selo pokazalo nam je koliko povijest naizgled običnih ljudi može biti bogata. Na ulazu u Etnoland dočekuje nas maslina stara oko 750 godina, nijemi, ali ponosni svjedok nekih sasvim drugačijih vremena. Teško je i zamisliti koliko se generacija izmijenilo tijekom njezinog života, koliko je ljudi otišlo trbuhom za kruhom i koliko ih se vratilo. A upravo su odlasci i povratci važan dio priče koju smo ondje čuli.

Za nastanak Etnolanda zaslužna je obitelj Lokas. Domaćin nam je svestrani Joško, diplomirani ekonomist rođen u Njemačkoj. Njegova obiteljska povijest povezana je s iskustvom brojnih stanovnika Dalmatinske zagore koji su, bježeći od siromaštva i u potrazi za boljim životom, odlazili raditi u inozemstvo. No Joško se vratio u selo u kojem je provodio praznike i odlučio napraviti nešto drukčije.

Kupio je zemljište i od nule stvorio mjesto koje novim generacijama približava život njegovih predaka. Realizacija projekta započela je 2004. godine, kad je kamen sa starih i u međuvremenu napuštenih kuća dobio sasvim novu namjenu: od njega je, naime, podignuta Didova kuća, srce i duša Etnolanda, u kojoj se danas čuva dio prošlosti ovog kraja.

U tome se krije i jedna od najljepših poruka čitavog projekta: kamen, koji je generacijama predstavljao težak život i mukotrpan rad, ondje je postao simbol identiteta, upornosti i ponosa. Jer Zagora nije samo krajolik: ona je i priča o ljudima koji su naučili živjeti s onim što im je priroda dala. Ulazak u Didovu kuću nalik je putovanju kroz vrijeme. Kameni zidovi, drvene grede, stari namještaj, posuđe, alati i predmeti koje danas uglavnom viđamo u muzejima otkrivaju kako je izgledala svakodnevica dalmatinskih obitelji prije samo nekoliko naraštaja.

U pet prostorija i konobi vidjeli smo kužinu, spavaću sobu, tkalački stan, drvene bačve i druge detalje koji svjedoče o životu bez današnjeg komfora. Posebno mjesto zauzima ognjište: oko njega se kuhalo, grijalo, razgovaralo i okupljalo. Hrana je bila jednostavna, pripremljena od onoga što se uspjelo uzgojiti ili nabaviti. Na jelovniku bi se često našla palenta, pekao se domaći kruh, a meso je bilo dragocjeno i nije se jelo svaki dan.

”Za stolom se nije puno pričalo. Ne zato što ljudi nisu imali što reći, nego zato što je hrane bilo malo, a gladnih usta mnogo. Jelo se brzo, često iz jedne zajedničke posude. Tko bi se previše zapričao, riskirao je da ostane bez svog dijela. Otud i izreka: ‘Ovca koja bleji, zalogaj gubi’. Zanimljivo je i to da su gosti u kuću morali donijeti vlastitu žlicu. Dodatnog pribora često nije bilo, a bez žlice nije bilo ni jela”, ispričala nam je Ana, Joškova supruga.

Takvi detalji Etnolandu daju posebnu vrijednost. Ne upoznajemo samo stare predmete, nego i navike, pravila i male životne mudrosti koje su se prenosile s koljena na koljeno. Tijekom obilaska doznajemo da su i odjeća te modni dodaci imali svoje značenje. U Dalmatinskoj zagori već se na prvi pogled moglo zaključiti je li žena slobodna ili u braku. Udane žene nosile su veće borše, a djevojke manje. Naravno, budući muž morao je biti sposoban napuniti veliku torbu, odnosno osigurati hranu za svoju obitelj.

Nezamislivo je govoriti o Dalmatinskoj zagori, a ne spomenuti drniški pršut, jednu od njezinih najpoznatijih delicija. U Etnolandu nam kažu da priča o njegovoj pripremi seže više od 600 godina u prošlost. Za dobar pršut potrebna su dva osnovna sastojka: svinjski but i morska sol. No ono što mu daje poseban karakter jesu dim, bura, jugo, vrijeme i znanje koje se prenosilo s generacije na generaciju. Dozrijevanje traje najmanje 12 mjeseci, a u tradicionalnoj proizvodnji često i dulje.

Pršut nije bio samo hrana, nego dragocjenost, znak poštovanja i dar koji se nosio u važnim prigodama, od vjenčanja do posljednjih ispraćaja. U Etnolandu mu je posvećena devet metara visoka skulptura, djelo akademskog kipara Nikole Vudraga. Izrađena je od korten čelika, baš kao i druge dvije monumentalne skulpture: šest metara visok portal koji simbolizira dom te vatra koja podsjeća na obiteljska okupljanja oko ognjišta. Sve tri povezuju tradiciju Zagore sa suvremenom umjetnošću.

Iako je Didova kuća dugo bila centar Etnolanda, nakon pandemije koronavirusa rodila se ideja o proširenju. Obitelj Lokas otišla je korak dalje od klasičnog predstavljanja starih predmeta i običaja: Joško je na originalan način odlučio ispričati osobnu priču u kojoj će posjetitelji prepoznati i vlastite pretke. Tako je nastao novi multimedijalni doživljaj, posvećen njegovom pradjedu Šimi, koji je 1913. napustio rodnu grudu i preko Hamburga otišao u New York, u potragu za boljom budućnošću.

U Americi je nastavio raditi s kamenom, ali srce mu je ostalo u Zagori. Ondje ga je čekala njegova ljubav, Marija. No Šime je bio siromašan pa se njezin otac protivio njihovom braku. Kad se napokon vratio, sa sobom nije donio samo teško zarađen novac, nego i dragocjeno znanje te novo iskustvo. Iskoristio ih je kako bi pomogao obnoviti svoj dom i rodni kraj.

Ova dirljiva priča danas je oživljena zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i novom multimedijalnom postavu koji je svečano predstavljen 2026. U glavnom paviljonu dočekala nas je impresivna projekcija od 360 stupnjeva koja nas je provela kroz Šimin život, od odlaska u daleki svijet do povratka kući. Dok smo slušali o siromaštvu, ljubavi, odricanju, nadi, ljudskoj upornosti i privrženosti djedovini, nismo mogli suspregnuti suze. Jer ovo nije samo turistička atrakcija, nego istinita obiteljska povijest, ispričana na autentičnom mjestu kojem i pripada.

Na multimedijalnom projektu radio je i Boris Micka, međunarodno priznati arhitekt specijaliziran za scenografiju, muzejske i izložbene postave, koji iza sebe ima brojne velike projekte diljem svijeta, uključujući i uređenje riznice palače Topkapi u Istanbulu. ”Intimnost ovog projekta predstavljala mu je poseban profesionalni izazov. Za razliku od velikih muzeja koji pričaju o vladarima, povijesnim događajima i slavnim osobama, ovdje je u središtu mali čovjek čije ime nećete pronaći u povijesnim knjigama. Ali njegova priča itekako je vrijedna, osobito ljudima koji u njoj prepoznaju vlastitu obiteljsku povijest”, kaže nam Joško.

Etnoland u Pakovu Selu danas je puno više od rekonstrukcije nekadašnjeg dalmatinskog sela. Njegova etnografska zbirka u Didovoj kući zaštićena je kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Puni dojmova, na kraju smo sjeli u prekrasno uređen restoran i kušali tradicionalna jela Dalmatinske zagore. Na stolu su se našli drniški pršut, sir, domaći kruh i vino. A koliko gosti vole ovo mjesto pokazuje i more poruka koje su kredom ispisali na gredama i pločama unutar restorana.

Etnoland je otvoren tijekom čitave godine, a obilazak Didove kuće i multimedijalni doživljaj traju oko 60 minuta. Termine je potrebno unaprijed provjeriti i rezervirati putem interneta. Dok smo se opraštali od Joška i Ane, u njihovu obiteljsku priču taman su ušetali američki turisti. Već na samom početku obilaska oduševili su ih 750 godina stara maslina, čašica rakije, Anin širok osmijeh i zarazan smisao za humor te Joškovo nevjerojatno umijeće storytellinga. A što ih tek čeka!

I baš u tome leži najveća vrijednost ovog mjesta: podsjetilo nas je da povijest ne čine samo veliki događaji i poznata imena. Čine je i ljudi koji su svakog jutra ustajali prije sunca, obrađivali kamenitu zemlju, dijelili skromne obroke i odlazili u daleki svijet, ali s nadom da će se jednog dana vratiti kući. Njihove priče zaslužuju da ih netko ispriča, a upravo u Pakovu Selu dobile su divan i topao dom kakav i zaslužuju…