Arhitekt nije imao novca pa je stupove za crkvu u Sloveniji radio od kanalizacijskih cijevi: podsjeća na japanski hram

Tromostovje, šetnice uz rijeku Ljubljanicu, elegantna gradska tržnica, Čevljarski most, monumentalna Narodna i sveučilišna knjižnica… Ljubljana je prepuna arhitektonskih dragulja, a za velik dio njezinog današnjeg izgleda zaslužan je jedan čovjek: Jože Plečnik. Taj genij ostavio je neizbrisiv trag u slovenskoj prijestolnici, a njegova najvažnija ostvarenja 2021. godine uvrštena su na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Među njima se posebno izdvaja crkva sv. Mihaela u naselju Črna vas na Ljubljanskom barju. Izgledom uvelike podsjeća na japanski hram, izgrađena je na močvarnom tlu, a njezina neobična arhitektura rezultat je velikih izazova s kojima se Plečnik suočavao tijekom projektiranja.

Sama ideja o izgradnji crkve na Ljubljanskom barju pojavila se još krajem 19. stoljeća. Stanovnici tog područja nisu imali dovoljno financijskih sredstava za vlastitu bogomolju pa su se nedjeljne mise održavale u školskoj učionici. Izgradnju prave crkve snažno je poticao župnik i književnik Fran Saleški Finžgar, a Plečnikov nećak, kapelan Dragotin Matkovič, strica je zamolio da izradi nacrte. On je na to pristao, no projekt su vrlo brzo zadesili veliki problemi: osim kroničnog nedostatka novca, izgradnju su otežavali nestabilno močvarno tlo i česte poplave.

Nakon što su prvotni planovi morali biti odbačeni, arhitekt je godinama izrađivao nove nacrte i tražio rješenje koje će biti dovoljno stabilno, funkcionalno i financijski izvedivo. Gradnja je napokon započela 1937., a crkva je dovršena i svečano blagoslovljena 1940. Najveći izazov bio je osigurati čvrste temelje na mekanom i vodom natopljenom zemljištu.

Radnici su u tlo zabili čak 347 drvenih pilota, odnosno dugih nosivih stupova koji težinu građevine prenose na stabilnije slojeve tla. Na njima su potom podignuti kameni temelji. Plečnik je crkvu dodatno izdignuo iznad razine okolnog terena, a prostor ispod glavne crkvene dvorane iskoristio za župne prostorije i vjeronaučnu učionicu.

Crkva sv. Mihaela elemente tradicionalnih crkava slovenskog Krasa spaja s motivima antičkih grčkih hramova. Do njezinog ulaza vodi dugo, blago uzdignuto stubište koje prolazi kroz vitki zvonik s velikim otvorima. Stubište pritom simbolizira Jakovljeve ljestve, tj. uspon prema nebu.

Plečnik se pri oblikovanju ove jedinstvene crkve djelomično nadahnuo drevnim šintoističkim hramovima kakvi se mogu vidjeti u Japanu. Čitavim prostorom dominira drvo, od stropne konstrukcije i galerije za pjevače do klupa, oltara i drugih detalja. Zahvaljujući toplini prirodnih materijala crkva djeluje poput velike, a opet jednostavne seoske kuće.

A budući da nije bilo dovoljno novca za skupe građevinske materijale, Plečnik je za četiri nosiva stupa upotrijebio betonske kanalizacijske cijevi! Obradio ih je i ukrasio geometrijskim motivima pa danas izgledaju kao posebno osmišljeni arhitektonski elementi. Kanalizacijske cijevi iskorištene su i za dijelove ograde koje su postavljene uz ulazno stubište.

Ni ostatak materijala nije bio raskošan. Kamen je dopreman iz obližnjeg kamenoloma u Podpeči, a opeka iz Vrhnike. Obje vrste materijala do gradilišta su se prevozile čamcima po rijeci Ljubljanici. Drvo su darovali stanovnici okolnih sela, koji su pomagali i radom te novčanim prilozima. Svoj obol dala je i Plečnikova obitelj, osobito braća Andrej i Janez.

Crkva sv. Mihaela u Ljubljani ima i jedinstven raspored unutrašnjosti. Umjesto da oltar smjesti na kraj duge središnje osi, Plečnik ga je postavio uz dulju stranu prostora, čime je smanjio udaljenost između svećenika i vjernika. Posebnu pažnju posvetio je i simbolici pa na arkanđela Mihaela, kojem je crkva i posvećena, podsjećaju velika viseća vaga i mač iznad glavnog oltara. Imajući na umu sva nesvakidašnja rješenja koja je arhitekt utkao u ovu ljepoticu, nije nikakvo čudo što ona danas slovi za jedno od najoriginalnijih sakralnih zdanja u čitavoj Sloveniji.