Saša svaki dan ručno pali 270 plinskih lampi na zagrebačkom Gornjem gradu: “Hodam satima, bez obzira na kišu, snijeg ili vjetar”

Davne 1863. godine Zagreb je izgledao potpuno drukčije nego danas. Automobila na gradskim ulicama nije bilo, pa čak ni tramvaja ni električne javne rasvjete, a grad je imao tek nekoliko desetaka tisuća stanovnika. Upravo te godine ulice hrvatske prijestolnice prvi su put osvijetljene plinskim svjetiljkama, što je u ono vrijeme bila prava mala revolucija u svakodnevnom životu stanovnika. Od tada se mnogo toga promijenilo… Zagreb je rastao, modernizirao se i dobivao nove gradske četvrti, ali jedna zanimljiva tradicija uspjela je preživjeti sve te promjene. Naime, na Gornjem gradu plinske se lampe i danas pale ručno, a za taj su posao zaduženi nažigači, ljudi koji svakodnevno obilaze gornjogradske ulice i brinu se da svaka od tih povijesnih svjetiljki zasvijetli na vrijeme. Jedan od njih je Saša Alavanja, koji već punih 20 godina radi ovaj neobičan posao, a mi smo mu se pridružili u obilasku Gornjega grada i doznali kako zapravo izgleda njegova svakodnevica!

Sašu smo susreli prošlog tjedna na zagrebačkom Gornjem gradu, prekrasnom dijelu hrvatske prijestolnice u kojem baš svaki kutak ima neku svoju zanimljivu priču, a svjetlost plinskih lampi daje ulicama poseban, gotovo filmski ugođaj. Odjeven u prepoznatljivu radnu uniformu, kretao se rutom koju poznaje toliko dobro da mu je tijekom godina postala toliko poznata da bi njome vjerojatno mogao proći i zatvorenih očiju. „Već 20 godina radim u Gradskoj plinari Zagreb. Ja sam nažigač i moj je posao paliti ove lampe”, predstavlja nam se Saša Alavanja dok zajedno palimo prvu lampu na gornjogradskim ulicama, tik uz Kamenita vrata, i dodaje kako je sasvim slučajno završio na ovom poslu bez kojeg danas ne bi mogao zamisliti svoj život.

„Nakon što sam se zaposlio u Gradskoj plinari Zagreb, rekli su mi da na Gornjem gradu postoje lampe koje su stare oko 160 godina i da traže nekoga tko će ih paliti svakog dana. Meni je to zvučalo zanimljivo. Ubrzo sam naučio svoju dnevnu rutu i tako je sve počelo”, prisjeća se Saša. Ono što je tada možda izgledalo kao neobičan radni zadatak pretvorilo se u posao kojem je posvetio velik dio svog života. Dvadeset godina poslije Saša i dalje prolazi istim ulicama, zaustavlja se pod svjetiljkama i jednu po jednu svakog dana ‘vraća u život’, baš kao što se to u Zagrebu radilo u 19. stoljeću.

Za razliku od moderne javne rasvjete, koja se uključuje automatski, ovdje je za svaku pojedinu svjetiljku potreban čovjek. Saša nam otkriva da na njegovoj ruti ima oko 270 plinskih lampi. Da bi ih sve upalio, potrebna su mu otprilike četiri sata. Iako će mnogi sada pomisliti da je riječ o jednostavnom poslu, svakodnevni obilazak zahtijeva dobru organizaciju, fizičku izdržljivost i prilagodbu vremenskim uvjetima, a posebno je zanimljivo to što Sašin radni dan ne počinje uvijek u isto vrijeme.

„Lampe uvijek moramo upaliti prije nego što padne mrak, a ujutro ih gasimo tek kad svane. Zato nam se radno vrijeme mijenja ovisno o godišnjem dobu”, objašnjava nam Saša. Najzahtjevnije mu je zimi, kada su dani kratki, a mrak se nad Gornji grad spušta već u ranim poslijepodnevnim satima. „U prosincu na posao dolazim već oko pola dva poslijepodne i lampe palim sve do pola pet. To mi je najgore razdoblje u godini”, priznaje nam. Ljeti je, pak, situacija potpuno drukčija. Sunce zalazi znatno kasnije, pa se i njegov radni dan pomiče prema večernjim satima. „Ljeti počinjem oko šest poslijepodne, a završavam oko pola deset navečer”, govori nam. I tako, dok brojni Zagrepčani i turisti u večernjim satima uživaju u šetnji Gornjim gradom, Saša je već u punom poslu. Pred njim su deseci ulica i svjetiljki koje mora upaliti prije nego što se gradom spusti mrak.

Zanimalo nas je i što je jednostavnije, ujutro ugasiti plinske svjetiljke ili ih navečer upaliti. Saša nije morao dugo razmišljati prije nego što nam je dao odgovor. „Puno ih je lakše ugasiti nego upaliti, pogotovo kada je loše vrijeme”, govori nam. Naime, iako je nakon dvadeset godina rada dobro upoznat sa svakom svjetiljkom na svojoj ruti, vremenske prilike ponekad mu znaju ozbiljno otežati posao. Posebno je nezgodno kada puše jak vjetar ili se nad Zagrebom nadvije nevrijeme. „Kad je nevrijeme, zna mi se ugasiti plamen na štapu kojim palim lampe. Zato uvijek imam i kremen kojim ga mogu ponovno zapaliti. Onda nastavim dalje, od lampe do lampe”, objašnjava nam Saša. Bez obzira na kišu, vjetar, hladnoću ili snijeg, svjetiljke se moraju upaliti, a Saša svoju svakodnevnu rutu mora odraditi do kraja.

Za razliku od brojnih drugih poslova, paljenje plinskih lampi ne može se jednostavno odgoditi za sljedeći radni dan. Svjetiljke treba paliti i gasiti svakodnevno, bez obzira na to je li riječ o običnom utorku, vikendu ili velikom blagdanu. „Radimo i na blagdane, na Božić, Novu godinu i sve ostale praznike”, govori nam Saša. Naravno, to ne znači da baš on osobno mora raditi svakog dana u godini. Posao je organiziran tako da se nažigači međusobno mijenjaju, imaju slobodne dane, godišnje odmore i zamjene u slučaju bolesti. „Imamo zamjene, kao i svaki drugi radnici. Kad smo bolesni ili idemo na godišnji, netko nas mijenja”, objašnjava.

U današnje vrijeme, kada se gotovo sve automatizira i kada tehnologija sve više preuzima poslove koje su nekada obavljali ljudi, zagrebački nažigači svakodnevno nas podsjećaju da neke stvari ipak vrijedi sačuvati baš onakvima kakve su nekada bile. Dok se grad oko njih neprestano mijenja, oni već generacijama čuvaju jednu lijepu tradiciju koja Gornjem gradu daje poseban šarm. Takve „male stvari“ ono su što Zagreb čini posebnim, i zato sljedeći put kada se u večernjim satima budete šetali njegovim povijesnim ulicama i uživali u svjetlosti starih plinskih lampi, sjetite se Saše i njegovih kolega. Jer te se svjetiljke ne pale same od sebe. Iza svake od njih stoji nečiji trud, svakodnevna šetnja po kiši, snijegu i vjetru te želja da se sačuva jedan mali, ali vrijedan dio zagrebačke povijesti.