Pjesmu koju svi pjevamo još od vrtićkih dana nadahnuo je stvaran krajolik, a do njega se stiže za samo 40 minuta od Zagreba

Antun Gustav Matoš još davno je primijetio kako hrvatska himna, za razliku od mnogih drugih koje slave ratne pobjede, vjeru ili nacionalne ideale, svoju domovinu slavi kroz njezinu prirodu. Mihanoviću je ona prije svega bila zemlja, s ravnicama i planinama, vedrim nebom, blagim noćima, bistrim vodama, njivama i šumama. Nadahnuće za svoje stihove, prema predaji, pronašao je u Hrvatskom zagorju, čija je ljepota stoljećima inspirirala i brojne druge književnike i umjetnike. Dovoljno je pogledati kako se među zelenim zagorskim brežuljcima izmjenjuju vinogradi, šume i mala sela razasuta po padinama da bi takva ljubav prema ovom kraju postala sasvim razumljiva.

Mihanović je svoje stihove navodno napisao inspiriran konkretnim prizorom koji možete posjetiti bilo kad, a to je dolina rijeke Sutle podno Cesarske gore, u blizini Klanjca. Međutim, ako svratite tamo, otkrit ćete impresivno blago kulture i povijesti koje čak nadilazi najpoznatije stihove. Na relativno malom prostoru, četrdesetak minuta vožnje od Zagreba, nalaze se Klanjec, Tuhelj i Veliko Trgovišće, tri mjesta koja danas povezuje naziv Biser Zagorja. Njihovu su prošlost obilježili plemići, umjetnici i brojne povijesne ličnosti, a među starim dvorcima, termalnim izvorima i srednjovjekovnim utvrdama mogu se pronaći priče koje sežu daleko izvan zagorskih brežuljaka. Jedna od njih vodi čak do New Yorka…

Prvi na redu nam je Klanjec, gradić smješten podno Cesarske gore, nedaleko od rijeke Sutle i slovenske granice. U samom naselju živi tek nešto više od 500 stanovnika, a njegova povijest seže u 15. stoljeće, kada se počeo razvijati kao trgovište uz nekadašnji Cesargrad. Središte Klanjca i danas je zadržalo izgled starog zagorskog gradića, s trgom oko kojeg se nižu povijesne kuće te franjevačkom crkvom i samostanom iz 17. stoljeća. Uz bogatu povijest, Klanjec ima i zavidnu umjetničku baštinu, koju najbolje predstavljaju djela kipara Antuna Augustinčića, rođenog upravo ovdje 1900. godine. Njegova skulptura Mir iz 1954. stoji ispred sjedišta Ujedinjenih naroda u New Yorku, dok se dio njegova opusa čuva u galeriji koju je rodnom gradu darovao sam umjetnik.

Međutim, umjetnost u Klanjcu danas punim plućima ipak živi izvan galerijskih prostora. Ako se nekada zateknete u gradu, teško će vam promaći mural koji stoji na golemoj stijeni iznad grada. Prizor površine više od 150 metara četvornih posvećen je trojici znamenitih Klanjčana, Antunu Augustinčiću, slikaru Otonu Ivekoviću i pjesniku Antunu Mihanoviću. Zanimljiva je i priča oko samog nastanka murala koji je stvoren u prilično zahtjevnim okolnostima. Njegova autorica, akademska slikarica Maja Vukina Bogović, slikala je viseći na užetu, uz alpinističku opremu i tehničku pomoć HGSS-a. Tako je stijena koja se uzdiže iznad Klanjca postala jedno od njegovih najprepoznatljivijih umjetničkih obilježja.

I dok nas mural podsjeća na poznate Klanjčane, nešto starija povijest grada otkriva i priče o plemićkim obiteljima koje su stoljećima gospodarile ovim krajem. U franjevačkoj crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije čuvaju se raskošno ukrašeni sarkofazi obitelji Erdődy iz 17. stoljeća. Još dalje u prošlost vodi Cesargrad, srednjovjekovna utvrda čiji se ostaci nalaze na obroncima Cesarske gore. Njegova povijest povezana je sa Seljačkom bunom, a danas se do ruševina može doći šumskim stazama. Svake godine u siječnju održava se i Noćni pohod na Cesargrad, kada se ovaj povijesni lokalitet ponovno nađe u središtu pozornosti.

Podno gore nalazi se Zelenjak, mjesto s kojim smo započeli našu priču. Ondje je 1935. godine podignut spomenik hrvatskoj himni, a okolna priroda danas se može istraživati šetnjom kroz krošnje, planinarskim stazama ili odlaskom do penjališta Pesji skok. Nakon toliko povijesti, sasvim dobro dođe i malo zagorske vinogradarske tradicije. U klanječkom se kraju, među ostalim, uzgaja rijetka autohtona sorta sokol, koja je uspjela sačuvati svoje mjesto među mnogo poznatijim vinima.

Sljedeći dio naše priče vodi u Tuhelj, gdje su ljudi još u vrijeme Austro-Ugarske dolazili zbog termalne vode i ljekovitog blata. Među posjetiteljima bilo je i plemstvo, a na nekadašnji društveni život ovog kraja podsjeća barokni dvorac Mihanović, danas renomirani restoran à la carte. Tuheljske Toplice u međuvremenu su se razvile u poznato termalno odredište s brojnim bazenima i wellness sadržajima unutar hotelskog kompleksa Terma Tuhelj. Ipak, vrijedi se odmaknuti od kupališta i upoznati i nešto drukčiju stranu Tuhlja.

Primjerice, u Parku tradicijskih igračaka poznati zagorski drveni konjići i druge igračke narasli su do monumentalnih dimenzija. Nekadašnji predmeti iz dječjih soba danas su pretvoreni u skulpture na otvorenom, što je prilično domišljat način predstavljanja tradicije koju je prepoznao i UNESCO. Nedaleko od Tuheljskih Toplica (na području Općine Veliko Trgovišće) uređeni su i Park labirinata, sa sedam staza oblikovanih različitim biljnim vrstama, te Aleja znanih Zagorki i Zagoraca. Tako se među zelenilom mogu susresti imena Matije Gupca, Ljudevita Gaja i Marije Jurić Zagorke, uz još niz osoba koje su obilježile hrvatsku prošlost.

Samo mjesto Veliko Trgovišće smješteno je u dolini rijeke Krapine, tridesetak kilometara od Zagreba. Vjerojatno su mnogi kroz njega prošli na putu prema zagorskim toplicama, a da se nisu previše zadržavali, što je potpuno nepravedno. Među poznatijim činjenicama o ovom mjestu svakako je ona da je ovdje 1922. godine rođen prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Njegova rodna kuća danas je uređena kao edukativno-turistički sadržaj, a u nekadašnjoj školi nalazi se memorijalni centar poznat kao Spomen-škola dr. Franje Tuđmana. Međutim, za upoznavanje Velikog Trgovišća vrijedi otići malo dalje od glavne ceste, jer se život ovog dijela Zagorja velikim dijelom odvija u okolnim selima, među brežuljcima i uz rijeku.

Za istraživanje okolice posebno su zanimljivi vidikovci Oči Zagorja. Njih ukupno sedam, razasutih po obroncima zagorskih brega, pružaju prekrasne vizure i panorame, a dva se nalaze u Mrzlom Polju i Ravnicama. Njihove drvene konstrukcije zamišljene su kao svojevrsni okviri za fotografiranje, premda je pogled koji se kroz njih otvara toliko lijep da mu zapravo nikakav okvir nije potreban. Zagorski brežuljci, vinogradi i mala sela odavde se mogu promatrati iz sasvim drukčije perspektive, a područje je isprepleteno pješačkim i biciklističkim stazama pa se vrijedi zadržati i istražiti ga malo detaljnije.

Naravno, bilo bi pomalo nepravedno završiti priču o Zagorju bez spomena njegove gastronomije, posebice zato što Veliko Trgovišće odavno ima reputaciju mjesta u kojem se dobro jede. Restoran Ribič s dugom obiteljskom tradicijom, hotel SE-MI, Vinotočje Vila Collina uz ponudu zagorskih štrukli, purice s mlincima i drugih tradicionalnih jela sasvim su dobar razlog da se izlet, nakon svih povijesnih priča i šetnji, završi za stolom.