Stara magareća štala od 16 kvadrata pretvorena je u kuću na tri etaže. U prizemlju se kuha, na katu radi, a pod krovom spava

Čini mi se da je dalmatinska arhitektura poznavala koncept tiny house mnogo prije nego što je taj izraz postao popularan. U starim otočnim mjestima, gdje se stoljećima gradilo na ograničenim površinama, svaki je kvadrat imao svoju svrhu, a kuće su se često razvijale u visinu, prilagođavajući se uskim ulicama i susjednim građevinama. Danas takve prostorne okolnosti arhitektima predstavljaju zanimljiv izazov, osobito kada je riječ o obnovi starih objekata i njihovoj prenamjeni. A koliko taj izazov može biti zanimljiv, pokazuje nam jedan neobičan projekt s otoka Visa.

U staroj jezgri Komiže arhitektica Jasna Zanki uhvatila se ukoštac s prostorom koji je nekada služio kao štala za magarce. Na raspolaganju je imala svega 16 četvornih metara tlocrta, a zadatak je bio pretvoriti ga u funkcionalnu kuću za suvremeno stanovanje. Rezultat je Secret Tiny House, skrivena malena kuća koja se razvija kroz tri etaže, u kojoj je svaki centimetar pomno promišljen.

U tako skučenom prostoru projektiranje se pretvara u svojevrsno slaganje prostorne slagalice. Trebalo je pronaći mjesto za sve sadržaje potrebne za ugodan boravak, osmisliti kretanje između etaža i pritom sačuvati nešto od karaktera stare dalmatinske gradnje. Arhitektica je rješenje pronašla u pažljivoj organizaciji unutrašnjosti, u kojoj pojedini dijelovi kuće imaju više od jedne namjene.

Uobičajena podjela na dnevni i noćni dio ovdje ima vrlo malo smisla jer jedna prostorija tijekom dana može preuzeti nekoliko različitih uloga. U prizemlju su smještene minijaturna kuhinja i kupaonica te dnevni prostor koji se prema potrebi pretvara u mjesto za spavanje. Prostor za pohranu uklopljen je u uređenje, što je na ovako maloj površini pitanje svakodnevnog funkcioniranja, a ne tek urednosti.

“Maksimalna iskorištenost prostora postiže se pažljivim dizajnom svake etaže, gdje svaka razina ima specifičnu svrhu”, objašnjava nam arhitektica Jasna Zanki. Premda u početku izgleda da je cilj bio ugurati što više sadržaja u što manje kvadrata, stvar je zapravo u njihovoj prilagodljivosti. Na prvom katu isti prostor može poslužiti za druženje, odmor, rad ili spavanje. Tek na najvišoj razini, u potkrovlju, smještena je spavaća soba s pogledom na more.

Pritom je možda najvažniji komad arhitekture onaj kojim se između tih razina uopće kreće. U kući tako malenog tlocrta klasično stubište moglo bi zauzeti nerazmjerno velik dio korisne površine. Rješenje su metalne stube s naizmjeničnim gazištima, raspoređenima tako da se noge pri usponu izmjenjuju lijevo i desno. Njihova se logika naslanja na stara prostorna ograničenja u uskim kućama povijesnih jezgri, ali se pojavom i materijalom jasno razlikuju od tradicionalnih drvenih skala.

Arhitektica je upravo u njima pronašla i nešto što nadilazi puku uštedu prostora. “Zvuk udara metalnih gazišta poput vremeplova vraća nas u prošlost, na zvuk drvenih skala koje škripe pod težinom”, opisuje Zanki. Sviđa mi se ta poveznica, ponajprije zato što prošlost ovdje nije predstavljena samo starim kamenom koji se čuva kao ukras. Može se prepoznati i u načinu kretanja, u svjesnoj prilagodbi prostoru u kojem se odavno gradilo s vrlo malo raspoloživih kvadrata.

Točno na toj granici starog i novog oblikuje se i unutrašnjost. Kamen, drveni prozori i drvene obloge podsjećaju na tradicijsku gradnju, dok prilagodljivi namještaj preuzima vrlo suvremen zadatak: omogućiti da se namjena prostora mijenja bez velikih zahvata. Umjetnički detalji dodatno ga povezuju s lokalnim nasljeđem. Ovdje svaki komad opreme ima mnogo veću težinu nego u velikoj kući, jednostavno zato što za suvišne stvari nema prostora.

Zanimljiva je i činjenica da kuća ima samo jednu orijentaciju. Svi njezini otvori okrenuti su prema jugu, prema moru, pa se povezanost s Komižom ostvaruje upravo kroz te prozore. Dok se sadržaji nižu jedan iznad drugoga, pogled se otvara prema van, a iz potkrovlja doseže pučinu. Takva usmjerenost ujedno daje dodatni smisao smještaju spavaće sobe upravo na vrhu.

“Minimalistički eksterijer, s pastelnim bojama i diskretnim detaljima, dopušta kućici da se nenametljivo uklopi u slikoviti ambijent Komiže i otoka Visa”, ističe arhitektica. Na vanjštini je, dakle, odabrana suzdržanost, dok se najveći dio projektantske domišljatosti otkriva iza vrata i na stubama koje povezuju etaže. Taj odnos odgovara mjerilu stare jezgre: građevina zadržava povezanost s okolnom tradicijskom gradnjom, a unutra dobiva sasvim drugačiji način života.

Tko zna što bi nekadašnji stanovnik ove štale rekao da danas može zaviriti u svoj stari dom. Metalne stube, radni kutak i spavaća soba s pogledom na pučinu vjerojatno bi ga prilično zbunili. Meni je, pak, upravo ta promjena najzanimljivija. Građevina koja je nekoć imala jednu sasvim jednostavnu namjenu danas odgovara na posve drukčije potrebe, a njezinih 16 tlocrtnih kvadrata pokazalo se iznenađujuće zahvalnim za arhitektonsku igru. Prilično zanimljiv nastavak života jedne stare magareće štale.