Ante vodi kultni buffet koji već 80 godina poslužuje slasne ribice u centru Zagreba: “Neki nam dolaze već desetljećima. Da uvedemo meso? Nema šanse!”

Za ugostiteljstvo često kažu da je kruh sa sedam kora. Današnji svijet postao je globalno selo, dostupne su nam kuhinje sa svih kontinenata, preplavljeni smo novim okusima, svi se natječu kako biti što originalniji, moderniji, kako privući goste, ali u tom moru ponude, u samom srcu Zagreba već 80 godina uspješno posluje kultno mjesto koje i dan-danas obožavamo. U pitanju je restoran Mimice, koji na adresi Jurišićeva ulica 21 već desetljećima prkosi lancima brze hrane i u metropolu donosi dašak Dalmacije, točnije malog ribarskog mjesta Mimice s Omiške rivijere.

Sjećam se da me još kao djevojčicu u ovaj jednostavan retro lokal vodila pokojna baka. Rodom iz Like, nikad nije bila neka velika obožavateljica morske ribe, priznavala je samo pastrvu (i to samo onu iz njezine voljene rijeke Gacke), ali ribice iz Mimice oduvijek su joj bile po guštu i svaki naš odlazak u grad završavao bi upravo u Jurišićevoj, gdje bismo obje ”smazale” omiljene nam srdelice.

Priznajem, godinama nisam kročila na ovo mjesto i zato mi je ovaj nedavni posjet bio nabijen emocijama. Sve je ostalo isto, samo više nema moje bake. Sam prostor nije se nimalo promijenio, hrana se i dalje naručuje te preuzima na šanku, a plaća u susjednoj ”kućici”. Zaposlenice su divne, tople, pristupačne, uvijek nasmiješene. Mnoge od njih čitav svoj radni vijek provedu u Mimicama, ondje dočekaju i mirovinu, a to jako puno znači, ne samo njima, već i gostima restorana.

Papaline 6,40, srdele 7,40, gavuni, oslić i skuša 7,90, pržene lignje 11,60 eura… Cijene su pristupačne, porcije obilne, a hrana ukusna. Za stolovima oko nas i mladi i stari, poslovni ljudi u odijelima i umirovljenici, neki jedu sami, neki su s društvom. Bliži se Božić pa su lampice već upaljene i one su, osim nekoliko neizostavnih morskih motiva, jedini ukras u lokalu. No domaću atmosferu u Mimicama ništa ne može nadmašiti, na ovom mjestu svatko se osjeća kao kod kuće.

Spomenuti obiteljski lokal, koji danas vodi Ante Mimica, u kontinuitetu radi još od davne 1945. godine, a originalno je, netom nakon oslobođenja Zagreba, bio zamišljen kao točionica vina. ”Zvala se Loza i otvorio ju je rođak, koji se također preziva Mimica. Moj otac Ante došao je tek kasnije. A gdje se pije, tu se i jede. Ljudi su tražili nešto za prizalogajiti pa su se s vremenom ondje počele peći srdele. I tako je ostalo 20-ak, možda čak i 30 godina, da bi se ’60-ih ili ’70-ih polako uvele i lignje”, kaže nam.

Od ribica danas u ponudi imaju i papaline te gavune, a od većih skušu i oslića, ovisno o sezoni. Uz njih odlično ide krumpir ili grah salata. Nema tu prevelike filozofije, ali jedno je sigurno, svakom gostu uvijek moraš ponuditi samo ono najbolje. Ima li prometa? Pa u to nema nikakve sumnje, uostalom, tko bi uopće izbrojao koliko se porcija ribica dosad ispeklo u legendarnim Mimicama!

”Tu i tamo dođe nam neka veća grupa ljudi koja na kraju odustane od ručka zbog jedne osobe koja ne jede ribu i želi isključivo meso, ali nikad nam nije ni palo na pamet miješati jabuke i kruške. Kod nas možete dobiti samo plodove mora, ostajemo jednostavni i dosljedni sebi”, otkriva nam naš 65-godišnji sugovornik.

Naravno, najveće gužve su petkom, kad se u Hrvatskoj tradicionalno jede riba. A glavna prednost Mimica je ta što oni jela mogu ”izbaciti” na brzinu, za razliku od drugih restorana, u kojima se hrana čeka. Ovdje se ribice mogu pojesti i s nogu, a kako i ne bi, ipak govorimo o prvom pravom ribljem fast foodu u čitavoj Hrvatskoj, neprocjenjivom blagu o kojem su svojedobno pisali i mnogi svjetski mediji.

Mimicama su oduševljeni i turisti, a ima ih iz svih krajeva svijeta. No Ante je najsretniji kad vidi da nekoliko generacija iste obitelji uživa u njegovim ribicama. ”Jednom su nam došle prabaka, baka, majka, kći i unuka. Pet generacija za istim stolom! Sjećam se i jedne 85-godišnje Zagrepčanke, rođene Purgerke, koja nam je došla prvi put. Ma mi već toliko dugo radimo da svi kad-tad završe kod nas, barem jednom u životu”, smije se uvijek dobro raspoložen gospodin Mimica.

Pitamo ga dolaze li mu i njegovi Dalmatinci. ”O da, ima ih! Ali najvjerniji gosti su nam, vjerovali ili ne, Slovenci i Zagorci. Slovenci potegnu iz Ljubljane samo zbog nas, dođu na jedan dan, pojedu i vrate se kući. I svi znaju naše zlatno pravilo, a to je da se ribice jedu dok su još vruće”, kaže nam Ante. U njegov obiteljski lokal dolazio je i pokojni Franjo Tuđman, koji je u svojoj knjizi čak napisao ”da čezne za ribicama u Mimicama”, zatim Stjepan Mesić, Ivo Josipović, brojni estradnjaci…

Dugogodišnju tradiciju nastavit će i Antin sin, također Ante. ”Pa to jednostavno ne smije izumrijeti, sve će, naravno, ostati u obitelji. Konkurencije se ne bojimo jer znamo da radimo dobro i težimo kvaliteti. Džaba ti je i top lokacija i moderno uređen prostor, računa se samo to da ti te ribice koje poslužuješ spržiš bolje od svih drugih. I da to radiš s ljubavlju”, zaključuje Ante Mimica.