Ime ovog talijanskog kolača nasmijat će vas do suza! Nastao je u samostanu, a okus mu je čista fantazija

Slatka jednostavnost s juga Italije, kažu za tu slasticu koja se poslužuje s dozom nestašluka. Za sve je, očekivano, krivo ime. Naime, tako opisana tradicionalna slastica s juga ‘čizme’ zove se u originalu tette delle monache, to jest u prijevodu redovničke sise, to jest grudi. Svaka je sličnost slučajna, rekli bismo, zar ne? Legende koje se pletu oko ovog kolača kažu drugačije…

No, krenimo od početka, a to je definicija ove slastice poznate po specifičnom kupolastom obliku koji donekle objašnjava njegovo neobično ime. Radi se o biskvitnom kolaču s kremastim nadjevom od tučenog zašećerenog slatkog vrhnja s aromom vanilije. Gotove, odnosno ispečene, kupole se posipa i šećerom u prahu. Slastica je to poznata po svojoj prozračnoj i laganoj strukturi, a danas dolazi i u drugim verzijama, primjerice s čokoladnim punjenjem.

Specifična je za jug Italije i smatra se specijalitetom Apulije, s naglaskom na gradove Bari i Altamuru, a kao i u nizu drugih slučajeva u Italiji riječ je malom gastronomskom remek djelu koje dio svoje čari duguje prepoznatljivoj jednostavnosti sastojaka. No, ovdje ima još jedna kvaka, koja opet djelomično pojašnjava i ime: tradicionalno je ovaj kolač nastajao u kuhinjama tamošnjih samostana.

Ta povijesna veza i korijeni su i provjereno dokazani, iako se ne zna sa sigurnošću iz kojeg je samostana sve krenulo. Najčešće se tvrdi da ovaj kolač potječe iz 16. stoljeća, a često ga povezuju sa samostanom Santa Chiara. Najbolje od svega, to ime nije jedino koje ova slastica nosi. No, i drugo ima u sebi istu notu razuzdanosti: Sospiri Pugliesi ili, u prijevodu, Apulijski uzdasi.

Danas su često dio slavljeničke, blagdanske trpeze i poslužuju se u posebnijim ili svečanijim prigodama, a gotovo kao i njihov okus fasciniraju legende vezane uz oblik i ime. Nekoliko je verzija, povrh već dvije spomenute. Primjerice, jedna govori da je ovaj slastica dobila svoj sugestivni oblik zahvaljujući platnenim podlošcima koje su časne sestre klarise koristile kako bi oblik svog tijela učinile neutralnijim.

Druga legenda od nastanku slastice i njezina prepoznatljiva oblika zagovara verziju da je jednostavno riječ o slučajnom spletu okolnosti: jedna je redovnica pogreškom napravila biskvit u tom obliku. Treća verzija događaja veže se uz svetu Agatu, mučenicu koja se nije željela odreći svoje vjere, a ni postati ljubavnica rimskog upravitelja, pa su je mučili. Među ostalim su joj odrezali grudi.

No, ovo nije jedina slastica tog tipa. Tette delle monache imaju i ‘rođake’. Jedni se zovu Sise delle Monache, a vežu se uz regiju Abruzzo. Manje više je riječ o istom principu, ali drugačijem obliku: ovi dolaze u ‘trojci’ pa ih se naziva i Tre Monti, to jest ‘tri planine’ po tamošnjim masivima Gran Sasso, Maiella i Sirente-Velino.

U istu ‘obitelj’ spadaju i Minne di Sant’Agata, odnosno grudi svete Agate, koje su pak specifične za Cataniu na Siciliji. No, tu je izvedba ipak drugačija: biskvit u prepoznatljivom obliku punjen je s ovčjom ricottom, kandiranim voćem i tamnom čokoladom te dolazi ‘odjeven’ u bijelu glazuru s višnjom na vrhu.