BISER NESTVARNE LJEPOTE
Europski otoci na kojima vladaju žene: same popravljaju traktore, obrađuju zemlju i vode vjerske obrede, a muškaraca gotovo i nema
Kako bi izgledao život bez muškaraca? Ako se pita stanovnice dva mala otoka u Baltičkom moru, identično kako izgleda i sada. Estonski otoci Kihnu i Manija ostali su vjerojatno posljednje svjetske oaze matrijarhata, društva kojim u potpunosti upravljaju žene. Popravljaju traktore, obrađuju zemlju, proizvode i prerađuju hranu, vode vjerske obrede, upravljaju otočkim svjetionikom… Samo za jedan posao ipak čekaju muškarce. A to je iskapanje rupa za grobove, iako su kroz povijest bile u situacijama da su i to morale raditi.
OTOCI KIHNU I MANIJA POSLJEDNJE SU SVJETSKE OAZE MATRIJARHATA, A NJIHOV NAČIN ŽIVOTA PREPOZNAO JE I UNESCO
Ovi otoci nisu postali carstvo žena preko noći. Muškarci su počeli “nestajati” iz svakodnevnog života u 19. stoljeću jer ih se većina bavila ribolovom i lovom na tuljane pa su provodili mjesece i mjesece na moru. Spletom okolnosti, žene su polako napuštale tradicionalne ženske uloge, preuzimale na sebe sve više svakodnevnih poslova potrebnih za funkcioniranje zajednice i počele potpuno upravljati otokom. To je s vremenom postao dio kulture Kihnua koju je prepoznao i UNESCO koji je 2008. upisao način života na ovim otocima na listu nematerijalne kulturne baštine.
Susjedni otok Manija bio je nenaseljen do 1933. godine, kad se na njega preselilo oko 80 ljudi s otoka Kihnu i tamo ustanovilo zajednicu temeljenu na istim principima.
NEMA BANKOMATA, PROMETNIH ZNAKOVA, KOMERCIJALIZACIJE…
Estonija ima čak 2000 otoka i većina ih je nenastanjena. Kihnu se ističe lijepim plažama okruženima šumama, fasadama u boji, no najviše stanovnicama odjevenima u šarene narodne nošnje. Ako žena preko nošnje nosi pregaču, to znači da je udana, a njezin je muž vjerojatno negdje na moru. Na otoku se iznimno cijeni majčinstvo i obitelj, a cijelo društvo funkcionira kao velika obitelj. Prioritet žena na otoku Kihnu je briga za obitelj i djecu, a cijela zajednica ima jasnu hijerarhiju i raspodjelu zaduženja.
O ovom se neobičnog društvu u svijetu pročulo nakon što je norveška fotografkinja Anne Helen Gjelstad objavila knjigu “Veliko srce, snažne ruke”, u kojoj je portretirala život žena na otoku na kojem je provela 11 godina. Žene na otoku Kihnu danas traže način da sačuvaju svoju tradiciju i nasljeđe te odgovor zasad vide u turizmu i promociji svog načina života kroz događanja, festivale, edukativne inicijative… No, u jedno su sigurne: masovni turizam ne žele, niti za njega imaju mogućnosti.
Na Kihnu ceste nemaju crte na sredini, jedini prometni znakovi su putokazi za četiri sela na otoku, nema bankomata, restorana koji je otvoren cijele godine, nema komercijalizacije. Otok, smatraju stanovnice, nije za svakoga niti one žele da im bilo tko dolazi. Žele goste koji su zainteresirani za njihovu kulturu i način života i koji ga znaju cijeniti.
POČINJU PROBLEMI: POPULACIJA SE SMANJUJE, A MUŠKARCI SE VRAĆAJU
Maleni, tradicionalni Kihnu ima sve učestaliji problem modernog doba. Populacija se ubrzano smanjuje zbog nedostatka radnih mjesta, a stanovnice koje ostaju uglavnom su starije životne dobi. Na površini od 16,5 četvornih kilometara danas živi, ovisno o izvoru, od 300 do 500 stanovnika.
Drugi je problem koji “prijeti” tradicionalnom načinu života – povratak muškaraca. Industrija ribarstva se mijenja i muškarci dolaze kući na sve duže periode, a neki čak i ostaju na otoku.
