SVI STE POZVANI
Postoje mjesta na kojima je zakonom zabranjeno umrijeti! Evo što stoji iza te neobične odluke koju je donijelo više europskih gradova
Države i gradovi diljem svijeta često imaju neobične zakone i propise. Neki od njih ostali su iz starih vremena i nisu promijenjeni, neki su doneseni zbog konkretnih problema i incidenata koji su se pojavili. No jedan od najneobičnijih zakona koji možemo pronaći u više gradova odnosi se na nešto što baš i nije u ljudskoj moći. Neki su, naime, zabranili – umiranje. Zakoni kojima je zabranjeno umiranje i danas su na snazi u više europskih gradova i ponekom svjetskom. Evo koji su gradovi zabranili umiranje i što stoji iza te čudne odluke!
U TALIJANSKOM GRADU SELLIA GRADONAČELNIK JE HTIO DA STANOVNICI BRINU O ZDRAVLJU
Prije osam godina svijet je obišla vijest da je srednjovjekovni talijanski gradić Sellia zabranio “umiranje i obolijevanje unutar općine”. U gradu većina stanovnika ima više od 65 godina te je, kao i mnogi, pogođen depopulacijom. Kako je tada njihov gradonačelnik objasnio medijima, zakon je usmjeren protiv onih koji ne brinu dobro o sebi i imaju navike koje nisu dobre za njihovo zdravlje. Njih je zakon “kaznio” višim porezom, a to je kolokvijalno nazvano zakon protiv obolijevanja i umiranja. No gradske su vlasti tada izričito rekle da im je namjera upravo to: spriječiti da ljudi (prerano) umru.
MJESNO GROBLJE POPUNJENO DO ZADNJEG MJESTA NAJČEŠĆI JE RAZLOG ZABRANE
Sellia nije bio prvi ni jedini grad koji je pokušao zabraniti umiranje. Talijanski grad Falciano del Massico na naslovnice dospio 2012. godine kad je tadašnji gradonačelnik zabranio lokalnim stanovnicima “prijeći granicu zemaljskog života i ući u zagrobni život”. Drugim riječima, zamoljeni su da se potrude ne umrijeti. Iako naizgled zvuči kao šala, razlog iza ljubazne molbe bio je ozbiljan. Radilo se o tome da je mjesno groblje bio popunjeno do zadnjeg mjesta i da je gradu trebalo vremena da sagradi novo.
ZEMLJIŠTE KOJE JE TREBALO ZA PROŠIRENJE GROBLJA DOBIO SU SUPERMARKET
Slična se situacija dogodila u Francuskoj 2007. godine. Grad Cugnaux na jugozapadu zemlje također je imao problem s kapacitetom lokalnog groblja, a dozvola za proširenje postojećeg je odbijena. Tada je, djelomično kao satirični potez, donesena odredba o zabrani umiranja. Gradske vlasti (dozvolu je trebao izdati ekvivalent naših županijski vlasti) posebno je naljutilo što dozvolu za zemljište koje nije odobreno za groblje, na kraju je bez problema dobio supermarket.
Taj je bizarni zakon kopirao sljedeće godine i gradić po imenu Sarpourenx. Zbog problema s kapacitetom groblja, umiranje je u nekom trenutku zabranjeno i u španjolskom gradu Lanjaronu i brazilskom Biritiba Mirimu. U većini tih slučajeva radilo je o PR potezu kako bi se svratila pozornost na lokalni problem s grobljem.
POVIJESNI ZAPISI O ZABRANI UMIRANJA KAKO BI BOGOVI BILI ZADOVOLJNI
No zabrana umiranja, pa i rađanja, zabilježena je i kroz povijest. U 5. stoljeću prije Krista, Tukidid je zabilježio da je umiranje, kao i rađanje, bilo zabranjeno na svetom otoku Delosu. Razlog je bio da se zadovolje bogovi tog doba. Iskopane su sve grobnice onih koji su umrli na Delosu, zapisao je Tukidid, i proglašeno je da “ubuduće na otoku neće biti dopuštena nikakva smrt ili rođenje; one koje su trebale umrijeti ili roditi trebale su biti prebačene u Rheneu.”
NA NORVEŠKOM OTOKU ZABRANJENO JE UMIRANJE JER SE ZBOG HLADNOĆE TIJELA NE RASPADAJU
Zabrana na dalekom norveškom arktičkom otoku Spitsbergenu pak nema nikakve veze s drevnim bogovima i manjkom prostora na groblju. U mjestu Longyearbyen umiranje je zabranjeno od 1950. godine, nakon što je otkriveno da se leševi pokopani na lokalnom groblju zbog hladnoće jednostavno ne raspadaju. Štoviše, nedavno su u davno pokopanim tijelima otkriveni živi uzorci virusa koji je izazvao pandemiju španjolske gripe 1918. Danas se ljudi koji se približavaju smrti u Longyearbyenu avionom prevoze na kopno na svoje posljednje dane.
