Pogledala sam najgledaniju Netflixovu seriju ove godine. Ima preko 104 milijuna pregleda, a jedna me stvar stalno smetala

Vjerojatno ste čuli za psihološke trilere, kriminalističke, akcijske, misterijske, pravne, špijunske pa i erotske… Jeste li pak ikada čuli za glossy trilere, odnosno, u slobodnom prijevodu, ulaštene trilere? Mom oduševljenju nije bilo kraja kada sam naišla na ovaj naziv. To su oni mali trenuci u kojima se diviš kako nekad samo jedna odlična riječ može objasniti cijeli sustav. Serija His & Hers, ili u službenom hrvatskom prijevodu Njegova priča, njezina priča, upravo je to: ulašteni triler.

Je li to dobro ili nije, izaberite sami ako se odlučite pružiti seriji priliku. Kako god bilo, unatoč mojoj urođenoj odbojnosti prema savršenim scenama, naglašenim bojama, uređenim frizurama i idealnim proporcijama, ipak sam pogledala svih šest epizoda. Dobro, priznajem, u prvom pokušaju odustala sam nakon treće.

Kada sam seriji prvi put dala priliku, nisam se mogla uživjeti u priču; samo sam promatrala kako se na ekranu izmjenjuju fotografije za koje nisam bila sigurna jesu li produkt alata umjetne inteligencije ili doista snimljene scene sa živim ljudima. Sve je bilo toliko savršeno ulašteno, bez ijedne bore, bez ijednog nabora, a svi su likovi izgledali kao da kroz ekran možete osjetiti njihove skupocjene mirise. Čak i one koji su bili negativci teško je tako doživjeti dok u točno određenoj sekundi, bez prekidanja, izmjenjuju dijaloge, s pogledom u očima koji govori „sad ti”, „sad ja”, što je više nalik školskoj predstavi u kojoj nam je nastavnik sa strane došaptavao čiji je red, a mi smo samo bili fokusirani na to hoćemo li se osramotiti pred svima.

Ipak, druga tura bila je nešto odvažnija: glumci su se odlučili uhvatiti u koštac s nekim snažnijim emocijama, zaplakati, rasrditi se, zastenjati, malo se i zaprljati te pokvariti frizuru. Ono što me je i nagnalo da pogledam seriju do kraja možda je ta skoro dijametralna suprotnost između prve tri epizode i zadnje tri epizode. Međutim, da ne pretjerujemo, nismo mi sada tu otkrili remek-djelo, već samo, kako bi se reklo, seriju za binganje tijekom dosadnog vikenda.

Uvodna scena započinje prizorom žene koja leži krvava na haubi automobila parkiranog duboko u šumi i posljednjim se trzajima oprašta od života. Druga žena stiže kući krvava, zadihana od straha i očajnički željna vina, pa počinje ribati ruke prije nego što iz stana ukloni gotovo sve. Nakon toga slijedi glas iz pozadine koji svečano objavljuje da svaka priča ima dvije strane. „Što znači da netko uvijek laže.” To je totalno apsurdno i sada me natjeralo da zakolutam očima, ali to je nešto što se savršeno uklapa u ovakav tip serije i potvrđuje upravo ono što smo i pretpostavljali: pred nama je uglađena i prema provjerenoj formuli osmišljena adaptacija istoimenog bestselerskog trilera britanske autorice Alice Feeney. Odmah ću vas upozoriti: ako ste od onih ljudi koji imaju energije i volje otkrivati ubojicu i rješavati misterij prije likova, ovdje se vjerojatno nećete puno umoriti. Dovoljno je svega deset minuta truda i aktivnog praćenja radnje, uz malo promišljanja i zagonetka je razriješena.

Međutim, prije nego krenete gledati ovu seriju, znajte da ona to ne traži. U ovom slučaju pruža vam priliku da isključite mozak i uživate u lijepim licima i isklesanim tijelima, bajkovitoj ideji ljubavi i seksualnoj požudi koja je pokretač svega. Publika se na IMDb-u oglasila poprilično solidnom ocjenom 7,1, dok je publika na Rotten Tomatoesu nešto suzdržanija, sa 62 posto.

Nedvojbeno je da je serija velik komercijalni hit sa 104 milijuna pregleda na Netflixu, a kritike se kreću od onih najgorih pa sve do oduševljenih; statistički bi možda zasjela negdje između. Što se mene tiče, ako se nešto može nazivati ljetnom literaturom i legitimno je da knjiga nije „predebela”, nema „teških” fraza ni previše „zamornih” tema, onda bismo ovo mogli nazvati ljetnom serijom: dobro upakiranom, brzom i dovoljno zaraznom da joj oprostimo što povremeno vrijeđa našu inteligenciju i logiku.