Emil ima sto godina ali i dalje baš svaki dan neumorno slika: “Radim kao lud, ali se i umaram, jer sam starac”

I u 100. godini on i dalje neumorno stvara. Emil Bobanović Ćolić, najpoznatiji suvremeni umjetnik s Pelješca, i dalje uporno, svaki dan odlučuje svijetu dati dio sebe, iskreno ga ostavljajući na platnu, prepuštajući ga pogledima, sudu i promišljanju. Upravo su neka od njegovih najnovijih djela, kao opipljivi svjedoci stvaralačke ustrajnosti i energije, nastala prošle zime, izložena u Galeriji 120 u Janjini na poluotoku koji je tom umjetniku dom.

Svi zainteresirani moći će ih razgledati do 4. kolovoza, u sklopu izložbe “100 tragova života”. Izložbu je, u suradnji s udrugom Vizura Aperta, osmislila vlasnica galerije Maje Dežulović, a upravo smo s njom, ujedno prijateljicom tog umjetnika, razgovarali o njegovu liku i djelu.

Već je jedno vrijeme, rekla nam je ta spisateljica i zaljubljenica u umjetnost, željela organizirati izložbu njegovih radova u svojoj galeriji koju je otvorila 2022. godine, želeći revitalizirati djedovinu nakon povratka iz Južnoafričke Republike. No, datumi se nikako nisu poklapali…. Sada se napokon pogodio trenutak, rekla je. “Emil je moj dobar prijatelj. Upoznali smo se 2019. godine. On je zapravo rod od mog rođaka, ali s druge strane, ne sa strane Dežulovića”, objasnila je Maja. Želio je odraditi izložbu, kaže, i bilo mu je jako drago što se to napokon i dogodilo.

U sklopu izložbe izloženo je njegovih 40-ak djela, iz različitih razdoblja njegova stvaralaštva i u različitim tehnikama: akrila na platnu, miješanih medija i brončane skulpture. „Radovi su iz 80-ih pa sve do zadnje zime… I vidi se kako se razvio kao umjetnik, kako se igrao raznim teksturama i metodama. I baš je lijepo vidjeti da i dalje radi i stvara, da i dalje ima strasti za život i za umjetnost i ponosna sam što su ovi radovi koje je naslikao zadnje zime prvi put izloženi u Janjini, na njegovu rodnom Pelješcu. Mislim da je to bitno”, kazala je Maja.

Naime, Emil Bobanović Ćolić rodio se 1926. godine u Kuni na Pelješcu. Gimnaziju je pohađao na Krku, a završio je Školu primijenjene umjetnosti u klasi Ante Kaštelančića u Splitu. Radio je i kao učitelj u Mostaru, a nakon toga je otišao u Zagreb gdje je diplomirao slikarstvo kod Mladena Veže i književnost kod dr. Marina Franičevića. Izlagao je u nizu zemalja, a na svjetskoj izložbi Biennale internazionale dell’ arte contemporanea u Firenci 2001. godine nagrađen je medaljom Lorenzo il Magnifico i diplomom u izboru skulptura. Dobitnik je i mnogih drugih nagrada.

“Emilova djela odjeci su njegovih promišljanja i iskustava koja obuhvaćaju gotovo cijelo jedno stoljeće. Ona predstavljaju ne samo njegov život, već nam omogućuju da s njim ostvarimo ljudsku povezanost pronalazeći tragove samih sebe izražene kroz njegov rad. Kao što se boja nakuplja svakim potezom kista na platnu, tako se i život gradi kroz uzastopne slojeve radosti, slomljenog srca, ljubavi i ustrajnosti”, napisala je Maja Dežulović povodom otvorenja njegova izložbe.

„Emil“, stajalo je dalje u njezinu tekstu, „i dalje slika, i dalje radi i dalje proživljava život sa strašću kojoj mogu zavidjeti mnogi od nas, znatno mlađi i još uvijek naivni u svom razumijevanju kako svaki naš korak i svaki postupak ostavljaju trag koji ne možemo ni zamisliti, a kamoli predvidjeti. Umjetnik bilježi ono što bi vrijeme inače izbrisalo i podsjeća nas da smo na ovom svijetu tek prolazni gosti te da je jedna od najplemenitijih i najispunjenijih stvari koje možemo učiniti izraziti sebe duboko i iskreno, ne samo kako bismo nadahnuli druge, nego i kako bismo im utrli put da nastave ondje gdje smo mi stali. Kao što je Emil učio od svojih mentora, tako je i sam postao mentor drugima te je i naš mentor na putovanju kroz život i umjetnost”.

Maja je također napisala kako „svaka skica, svaka slika, pa čak i svaki potez kista, pripovijeda svoju priču, ali tek zajedno tvore cjelovit portret proživljenog života te da će ova izložba nudi uvid u taj život, naglašavajući sadašnji trenutak kao rezultat nagomilane povijesti“. No, izložba ima i jedinstvenu simboliku: to je priča o čovjeku koji je proživio ispunjen život, vidio svijet, a ipak na kraju odlučio da je najbolje mjesto upravo ondje gdje je sve započelo, zapisala je.

Pitali smo je, kao njegovu prijateljicu, što ona misli, koja je tajna njegove vitalnosti, kako životne tako i umjetničke. “Ne znam sto posto, ali možda to da je iskren i da radi to što voli… Da ne voli to raditi ne bi to više radio. Ta ljubav i to što je iskren i što se želi i dalje izraziti… Ta se iskrenost i dalje vidi kroz njegove radove”, kaže ona.

A mi bismo dodali i kroz njegove vlastite izjave. Radim kao lud, rekao je za HRT u povodu otvorenja izložbe, no i strašno se umara jer je starac i ima 100 godina, kazao je. A onda i dodao: ” Ja ne mogu ako ne puknem onako junački nek pršti sve iz tog kista i ako imam tubu boje, Bože sačuvaj, s tim ne mogu napravit ja moram imati kantu”.