Jedan od najljepših vidikovaca u Dalmaciji čuva kip junakinje koja je spasila na tisuće života: pogled je nevjerojatan

Visoko iznad kanjona Cetine, na jednom od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj, kod sela Gata u omiškom zaleđu, na litici je smješten brončani lik djevojke. Junakinja hrabro stoji iznad ponora, pogleda uprtog preko rijeke prema moru, kao da još jednom odmjerava put kojim su stoljećima nadirale vojske prema tom području. Tko je točno ta djevojka i koliko je njezina priča istinita, nitko ne zna. Ipak, Ivan Meštrović posvetio joj je taj kip i darovao ga Poljičanima. Brončana statua postavljena je u kolovozu 1967., 160 godina nakon što je francuska uprava ukinula poljičke povlastice i stoljetnu samoupravu. Ta autonomna zajednica između Omiša i Splita stoljećima je imala vlastite knezove i statut čija je prva redakcija zapisana u 15. stoljeću. Prema predaji, djevojka se zvala Mila Gojsalić, a njezino ime u Poljicima generacijama ima gotovo svetačko značenje.

Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža navodi je kao junakinju iz 16. stoljeća, rodom iz poljičkog roda Gojsalića iz sela Kostanje, ali sve što slijedi poznato je, kako enciklopedija izričito navodi, prema pučkoj legendi. Ta legenda kaže da je oko 1530., kad je osmanska vojska provalila u Poljica i utaborila se u Podgracu kod Gata, mlada Mila ušla u pašin šator. Zavela je zapovjednika, dočekala noć, a onda s bakljom u ruci potrčala prema skladištu baruta i zapalila ga. U eksploziji je poginula ona, poginuo je paša, izginuli su časnici, a među preostalom vojskom nastala je takva pomutnja da su je Poljičani napali i otjerali. Kraj je spašen, a djevojke više nije bilo.

Povjesničari pak mogu potvrditi samo jedan okvir: osmanski pritisak na Poljica u 16. stoljeću jako je dobro dokumentiran. Poznato je da je taj kraj plaćao harač i balansirao između osmanskog sultana i Venecije. Međutim, nije poznat nijedan suvremeni mletački, osmanski ili crkveni izvor koji bi spominjao Milu i njezin podvig. Još je zanimljivije što se ni predaja ne može dogovoriti sama sa sobom.

Jedna narodna verzija govori o Ahmed-paši i godini 1530., što bi donekle pratilo tijek događanja koji povjesničari potvrđuju. Pjesnik Drago Ivanišević događaj je povezivao sa 1648., dok se u povijesnoj glazbenoj drami Jakova Gotovca pojavljuju Mehmed Topan-paša i Mila kao kći velikoga poljičkog kneza Ivana. Gotovac je za svoje djelo uzeo legendu i još jednom joj dao slavu. Vidljivo je kroz stoljeća hrvatske umjetnosti da je ona često pronalazila nadahnuće u ovoj junakinji, ali kada se jedna priča teško može odlučiti o stoljeću u kojem se dogodila, vjerojatno smo napustili teren povijesti i ušli na neko drugo područje.

S druge strane, književna povijest odavno je prepoznala kalup. Marko Marulić napisao je 1501. u obližnjem Splitu svoju Juditu, spjev o udovici koja odlazi u tabor neprijateljskog vojskovođe i odsijeca mu glavu. Književni povjesničar Slobodan Prosperov Novak primijetio je da je Mila, birajući smrt umjesto života u sramoti, postupila upravo po tom književnom i teološkom obrascu svojega vremena. Poljica su, moglo bi se reći, Marulićevu Juditu prevela na vlastiti jezik i dala joj domaće ime.

Koja je prava istina, zasada još uvijek ne znamo, ali jedno je jasno: djevojka bez ijednog dokumenta dobila je opus kakav se rijetko piše i potvrđenim vladarima. Zato je pitanje je li Mila Gojsalić postojala možda krivo postavljeno. Arhivi šute, ali šute i o tisućama žena koje su u tim stoljećima na toj granici doista živjele, stradavale i odupirale se, pa im svejedno nitko nije zapisao ime.

Legenda o Mili njihova je zbrojena biografija, sažeta u jedan lik i jednu noć s bakljom. Kad pogledate Meštrovićevu broncu iznad Cetine, nemojte samo tražiti dokaze o stvarnoj osobi; gledajte je kao spomenik onome što je jedna mala zajednica o sebi htjela i morala vjerovati. Istina je da povijest o najvećem podvigu ove junakinje doista šuti, ali njezin narod generacijama glasno o njoj progovara.