Ivana je odrasla u gradu, radila u bolnici i bojala se buba, a danas vodi farmu usred ničega: njezine sireve poslužuju u Michelinovom restoranu

Jeste za kavu? Pita nas to Ivana nakon što smo vijugavom cestom, koja završava s nekoliko stotina metara makadama, stigli na njezinu farmu u zaleđu Vodica. Odgovaramo potvrdno, ona pristavlja kavu i s lončićem kreće prema štali. Zbunjeno gledamo. „Pa idem nam po mlijeko“, odgovara kao da je izmusti kravu kad piješ kavu najnormalnija stvar na svijetu. Okruženi smo nevjerojatnim mirom, na ulasku nas je mukanjem pozdravilo desetak krava, vruć je dan pa se smještamo u debeli hlad terase kako bi čuli neobičnu priču koja se krije iza Ranch4me, farme na kojoj se nalazimo.

Dok ju danas promatramo u toj novoj stvarnosti, okruženu kravama i škrtom zemljom dalmatinskog zaleđa, teško je zamisliti da je prije samo desetak godina Ivana Šimac Mehić bila tipično gradsko dijete koje se panično boji buba. „Odrasla sam na 13 katu nebodera u Šibeniku. U mojoj se obitelji nitko nije bavio zemljom, neke životinje nikad u životu nisam vidjela,“ smije se Ivana.

Danas ima više od 10 krava i proizvodi fantastične sireve i jogurte, koji se jedu diljem Hrvatske i poslužuju u restoranima s Michelinovom zvjezdicom. Priča o njezinom životnom zaokretu je fascinantna, a slušali smo je u debelom hladu imanja Ranch4me, grickajući savršene sireve i kušajući najfinije jogurte koje smo ikad probali.

Ivana je 22 godine radila u zdravstvu kao medicinska sestra i svoj je posao voljela. Radila je na kirurgiji šibenske bolnice, zatim na otorinolaringologiji, pa gotovo pet godina u privatnoj praksi. Noćne smjene, najteži pacijenti, odgovornost koja ne staje kad se skine kuta. Takav tempo tijelo nije moglo izdržati i 2019. se razboljela. Nakon dugotrajnog liječenja dala je otkaz, napustila zdravstvo i praktički preselila iz grada na farmu.

No vratimo se na tren još malo u prošlost. Zemljište pod Okitom, na kojem se sada nalazimo, već je bilo u vlasništvu njezine obitelji. Suprug ga je pronašao 2013. godine, bez struje i vode, da imaju nešto u prirodi. Ali Ivana je imala panični strah od buba i prvi put je na tom otvorenom prostoru izdržala dvadeset minuta. Malo pomalo borila se s tim strahom, ali nikad je, priznaje, nije potpuno napustio. No na zemljište, na koje su u početku postavili samo mali bungalov, polako se navikla. Nakon zdravstvenih problema, upravo joj je ono ostalo terapija i lijek.

Prva zamisao bila je maslinik. Ivana je uzela literaturu i naučila napamet kako se sadi maslina, kolika mora biti rupa, koliko prozračivanje. Sve po knjizi. Posadila je masline i jedan vrt. Životinje su stizale postupno i gotovo slučajno. Prvo kokoši, dvadeset istrošenih nesilica po deset kuna po komadu. Dvjesto kuna za jato koje isprva nije mogla ni dotaknuti. Zatim ovce, jer je u nekom časopisu pročitala da uz ovce nije potrebno kositi ni gnojiti maslinik. Onda koza, koju je suprug dobio za rođendan. Koze su ubrzo oštetile dvadesetak mladih maslina pa se od njih odustalo. Krave u tom trenutku nisu bile ni u planu. Za tu je ljubav zaslužan jedan slučajni i gotovo filmski susret.

„Išla sam na jedan sprovod u Vrliku, prvu put sam išla tim putem i navigacija me odvela negdje preko planine. I onda sam ih ugledala. Stotine krava na pašnjaku punom cvijeća. Zaustavila sam auto, izašla i samo ih gledala. To mi je bio najljepši osjećaj u životu“, priča nam Ivana, koja je istog dana nazvala veterinara i rekla da želi kravu. Nije se raspitivala ni koliko ona košta, koliko rada traži, kako se hrani. Vodio ju je čisti entuzijazam.

Na kraju nije odmah uspjela nabaviti kravu već je uzela tele, a s njim je dobila i knjigu o stočarstvu. Ali nije stala samo na učenju teorije. Otišla je do jednog imanja s kravama i pitala može li doći kod njih raditi i skupljati iskustvo. „Bila sam u rozoj trenirci, 25 kilograma lakša nego danas, plava i našminkana. Vlasnik me čudno gledao, ali je pristao,“ prepričava nam Ivana taj neobičan prizor.

Na toj je farmi prvo lopatala izmet, u toj rozoj trenirci, tamo je dobila priliku izvesti krave na pašu, prvi put pomusti kravu. Bila je na toj praksi dvadeset dana. Snimala je, zapisivala, bilježila greške. Jer kad si dvadeset godina prošao kiruršku salu, odjel i ambulantu, kaže, točno znaš gdje je caka i gdje je pogreška. Zato je svoju farmu organizirala drugačije.

Odlučila je da neće musti u štali, napravila je izmuzište i imali smo ga priliku vidjeti. Sve je složila sama, iz vlastite glave. Naučila je koje strojeve kupiti, kako se peru, kolika je krava duga i kolika široka. Kad je veterinar došao u nadzor, rekao je da nije pogriješila. Izmuzište je taman za dvije krave, koje dolaze s ispaše redom na njezin poziv. Sve je čisto i prozračno, pere se i dezinficira nakon svake mužnje. Primjećujemo da nema onog mirisa kojeg očekujemo u štalama.

„Ja imam taj bolnički sindrom, sve mora biti čisto i organizirano“, smije se Ivana. Mlijeko svake krave posebno svaki mjesec putuje na analizu u Zagreb. Upravo je mlijeko bilo njezin prvi proizvod. Uslijedio je kuhani sir jer joj se to činilo najsigurnijim s obzirom na zdravstvenu ispravnost. A onda je počela raditi jogurte, koji su joj i danas najdraži proizvod.

Osim običnog jogurta, radi i one s okusima: med, orasi i chia sjemenke, šumsko voće, vanilija, malina, kokos sa zobenim pahuljicama…. Probali smo malinu, kokos i lješnjak i to je nešto najfinije i najkremastije što smo dugo imali priliku kušati. Od sireva, posebno nam je za oko zapeo onaj s pršutom, to prije nismo vidjeli. Pršut uzima od kolege iz obližnjeg sela i u siru je njegov udio oko 10 posto, pa je okus intenzivan i savršen za plate i sendviče. Tu su i obični sir i sir za začinima, oba potpuno drugačija od svega što kupujemo u trgovinama.

Da naše oduševljenje nije samo subjektivni dojam, potvrđuje i popis onih koji uzimaju njezine proizvode. Među njima je i šibenski Pelegrini, restoran s Michelinovom zvjezdicom. “Kada restoran s Michelinovom zvjezdicom prepozna kvalitetu vaših proizvoda, to znači da radite stvarno dobar posao”, ponosna je Ivana.

Farma je dobila ime Ranch4Me jer su ga osnovala četiri člana obitelji Mehić: Ivana, suprug Slaven te sinovi Antonio i Ivan. Suprug je pomorac i velik dio godine provodi na moru, a Antonija smo upoznali, radi s mamom na farmi. Njihovi sirevi dobili su priznanja i nagrade, ali u središtu svega i dalje su krave. Krava, kaže Ivana, ne prašta improvizaciju, kako joj daš, tako ćeš i dobiti.

Niti jedna životinja na farmi nije anonimna, sve imaju imena. Desa je bila prvo tele i vodi stado. Toliko je vješto rogovima otvarala kvake da su ih na cijeloj farmi morali zamijeniti. Milka je, kako se Ivana šali, najinteligentnija i najzgodnija. Jedna krava zove se Deseta, po danu kad se otelila, i uskoro joj je sedam godina. Ta joj je pojela vjenčani prsten i naušnicu. Uz krave, ondje su i psi, guske i kokoši. A jedan je bik za Ivanu skoro bio koban, no to je sasvim posebna priča…

Kad je Ivana otišla na selo, ljudi iz grada govorili su joj da je poludjela. No kasnije, kad su vidjeli njezine slike s telićima, u prirodi, pogotovo kad su svi tijekom korone bili zatvoreni u malim stanovima, mnogi od njih su priznali da su zapravo možda oni ludi. Ivana za tuđa mišljenja ne mari. U stan se, kaže, ne bi vratila ni za što.