Zdenko je uredio najljepši muzej u Zagrebu: više od 20 godina skupljao je priče i narodne predaje iz cijele Hrvatske

Martha Wells, književna superzvijezda i autorica serijala ”Dnevnici jednog Ubibota”, nedavno je gostovala na ZF konvenciji SFeraKonu, a na letu do Zagreba, dok je listala promotivnu brošuru, za oko joj je zapeo Muzej zaboravljenih priča u Ilici 26. Iako joj je raspored bio pretrpan, odlučila ga je posjetiti. I nije požalila. Oduševljena radovima i pričama koje joj je osobno ispričao Zdenko Bašić, tvorac ovog jedinstvenog muzeja posvećenog bajkama, mitovima i izgubljenim sjećanjima, rekla je da joj je to bilo jedno od najposebnijih iskustava u Hrvatskoj. Njezino mišljenje dijele i drugi, a nakon što čujete da je čak i turistima koji su u New Yorku pogledali izložbu genijalnog Tima Burtona Zdenkov muzej tisuću puta bolji, poželjet ćete i sami uroniti u njegov prekrasan svijet mašte koji je s punim pravom postao nešto čime se Zagreb itekako treba ponositi!

Umjetnik, grafičar i animator Zdenko odrastao je slušajući drevne priče koje su mu od malih nogu pripovijedale dvije bake i prabaka. Stoga ne čudi što su njegovi prvi radovi, crteži i lutke, bili inspirirani upravo tom mitologijom. Uslijedile su i brojne knjige te hvaljeni festival Perunfest, koji se održava kraj Velike Gorice i iza sebe ima već osam uspješnih izdanja. Muzej zaboravljenih priča u Zagrebu, prava mala riznica narodne predaje, samo je šlag na torti tog 20-godišnjeg predanog rada. U njemu su objedinjeni svi Zdenkovi crteži, ilustracije, skulpture…

Najzahtjevniji dio posla bio je prikupiti i obraditi sve te priče. Osim što su mnoge na dijalektu, neke imaju i specifična te nadasve autentična bića, čiju srž nije nimalo lako prevesti na engleski jezik. Impresionirat će vas podatak da Muzej danas ima čak četiri i pol sata materijala snimljenog za audiovodič, a neke od zanimljivih priča koje ćete ondje otkriti dosad nisu bile ni zapisane, tj. javnosti su bili poznati samo njihovi pojedini segmenti.

”Imao sam tu sreću što sam odrastao prije interneta i mobitela, kad su se bake navečer, u sumrak, okupljale na kavi, kartanju ili gatanju i pričale priče. Strogo su se pridržavale određenih pravila koja su onda i meni s vremenom postala sasvim normalna – veš se obavezno morao spremiti u sumrak, nije se smjelo fućkati kraj vatre… Jedna baka bila je iz Gornjeg Stenjevca/Vrapča u Zagrebu, a druga iz samoborskog kraja, točnije iz Svete Nedelje. A upravo su Gornji Stenjevec, Mlinovi i zagrebačko zaleđe iza Popova tornja nekoć slovili kao tri mjesta coprnička sijela, tj. mjesta na kojima su se skupljale vještice.

Jedna od njih bila je i bakina strina. Kad je preminula, konji, barem se tako pričalo, nisu mogli pokrenuti kočiju s lijesom pa je morao doći svećenik i pod noge im baciti žeravicu. A sam lijes nosilo je osmero ljudi! Kažu da je bio toliko težak da su skoro svi pod njim propadali. Čitavo susjedstvo i dan-danas često spominje crtice iz njezina život, koga je uklela, koga nije… Sve u svemu, djetinjstvo mi je bilo jako živopisno, čarobno i bajkovito. Zapravo sam odrastao u nekom drugom svijetu, toliko drukčijem da sam tek u školi počeo učiti razliku između mašte i stvarnosti”, kaže Zdenko.

U njegovom čudesnom i nestvarno lijepom muzeju, koji je svečano otvoren u rujnu 2024. godine, saznat ćete sve o hrvatskim vampirima koji se spominju čak i u povijesnim dokumentima. Tako je, primjerice, postojanje vampirice Pribe s Pašmana zapisano još u 15. stoljeću. Dotična žena skončala je od kuge, no na otoku se pojavljivala i desetak godina nakon smrti. Prema legendi, osvećivala se pojedinim plemenitašima koji su joj se očito bili zamjerili, uvlačila ih u grob i zatim im palila kuće.

Tu je možda i najpoznatiji vampir Jure Grando iz Kringe u Istri. Za njega je znao čak i veliki Bram Stoker, autor čuvenog romana ”Drakula”, koji se navodno dvoumio oko toga hoće li svom liku dati ime upravo po našem Juri ili rumunjskom Vladu Tepešu. Ne smijemo zaboraviti ni najmlađeg vampira Pankogula Badurinu, koji je u 19. stoljeću haračio Silbom. Otočani su ga četiri puta pokušavali ubiti, no on se svaki put uspješno dizao iz groba i nastavljao ih plašiti, daviti i piti im krv. Legenda kaže da se jednom, noseći u ruci veliki mijeh pun krvi, pojavio na pragu silbanske crkve, a preplašeni mještani, koji su se u njoj skrivali, kasnije su ispričali da su se tad, iako nije bilo ni daška vjetra, ondje ugasile sve svijeće. Na silbanskom groblju i dan-danas stoji njegov grob.

Muzej zaboravljenih priča podijeljen je u sedam fascinantnih soba. Prva je posvećena starohrvatskoj mitologiji, koja je zapravo specifičan spoj keltske i slavenske mitologije koje se u ovim krajevima spojile nakon velike seobe naroda. Neka bića su, naime, bila prisutna u pričama koje datiraju i četiri do pet tisuća godina prije nove ere. Tako su se, primjerice, stvorenja Macići, Tintilini i priče o Muri spominjala još u keltskim vremenima. Druga soba je o vilama, za koje se kaže da su najaktivnije bile na sjeverozapadu Hrvatske. ”Nekoć su živjele na svojim svetim otocima na rijeci Savi oko Zagreba. Baka mi je znala pričati da ih je ujutro, pogotovo kad bi zapuhao južni vjetar, znala čuti kako pjevaju dok se spremaju, tj. umivaju prije odlaska na spavanje. Uvijek bi mi govorila da je to bila najljepša melodija koju je ikad čula”, prisjeća se Zdenko.

Treća soba posvećena je strahima, tj. različitim strašnim stvorenjima kojima se plašilo djecu. U davnim vremenima bez sata, telefona i struje, to je zapravo bila svojevrsna pedagoška mjera – vratite se kući dok je još dan i nemojte se izgubiti. Tako se i veš uvijek morao spremiti prije sumraka, inače bi se u njega uvukli mali Mraki, bića za koja se govorilo da noću kradu mlijeko iz djece i dojilja. Tu je i priča o vragovima koji su nekoć živjeli u šumama između Zagreba i Samobora. ”Oni su pak imali svoje male vražićke, a predvodnik im se najčešće zvao Jankić. Stariji ljudi često su znali reći da svako zločesto dijete u sebi ima jednog malog Jankića pa kad bi vas lupili po guzi, to je značilo da zapravo ne tuku vas, već tjeraju tog Jankića van iz djeteta”, objašnjava nam Zdenko.

Četvrta soba je o vješticama/coprnicama i njihovom progonu. A posljednja u Zagrebu bila je Magdalena Logomer. Na zahtjev same Marije Terezije bila je dovedena u Beč, gdje su je tamošnji liječnici i znanstvenici oslobodili svih optužbi za vještičarenje. Coprnice su zapravo bile obične seoske vidarice i travarice, svojevrsne liječnice i babice koje su imale određena znanja o ženskoj anatomiji i zdravlju koja običnim ljudima u to vrijeme nisu bila dostupna. ”Jeste li znali da su vještice u Turopolju, Križevcima i Zagrebu još u 15. i 16. stoljeću na otvorene i gnojne rane stavljale pljesnivi kruh? Zapravo su rabile penicilin prije nego što je on uopće bio otkriven! Osim toga, koristile su instrumente od vrbina granja, a danas svi znamo da se aspirin radi upravo od kiseline iz vrbine kore, to mu je, naime, osnovni sastojak”, otkriva Zdenko.

Nakon što je osobno upoznala Magdalenu, carica Marija Terezija donijela je proglas kojim je zabranila smrtne presude i torture, osim ako ih ne odobri sam Beč. I to još o trošku lokalnog suda koji bi takvu osudu pokrenuo! Naravno, naše plemstvo i svećenstvo još se narednih 20 godina žalilo zbog te odluke. Tvrdili su da im je tako oduzet jedini instrument kojim su mogli dokazati da je netko vještica. U tom histeričnom razdoblju tijekom 17. stoljeća, na području Zagreba u samo jednoj godini spaljeno je između 50 i 100 žena, što znači da je naš glavni grad tad ostao bez čak 5 do 10 posto tadašnjeg stanovništva.

Peta soba u Muzeju rezervirana je za kartu Hrvatske koja pokazuje sve lokacije na kojima su živjela određena stvorenja. Ideja je da karta bude interaktivna i da se stalno nadopunjava novim pričama i legendama koje Zdenku često donose i sami posjetitelji muzeja.

Šesta soba posvećena je vodenom svijetu i zmajevima, čuvarima podzemlja. Malo ljudi zna da se podzemlje nekoć zvalo Viraj i da je upravo od njega potekla naša riječ za raj. A evo i još jedne zanimljivosti! Sigurno su vam bezbroj puta rekli da ne stavljate torbu na pod jer nećete imati novca. No odakle zapravo potječe to vjerovanje? ”Podzemni bog vode ujedno je i bog blaga. A kad stavite torbu na pod, odričete se tog blaga i dopuštate spomenutom bogu da ga povuče natrag u podzemlje. U Hrvatskoj je taj isti bog najčešće imao oblik medvjeda i smatrao se čuvarom svih putnika, a kako se nekoć vjerovalo da duše, dok mi spavamo, izlaze iz tijela i putuju podzemnim svjetovima, bio je običaj u dječju kolijevku staviti upravo medvjedića, da nas čuva”, kaže Zdenko.

Što se tiče zmajeva, za njih se pak govorilo da su čuvari špilja i ponora koji vode u podzemni svijet starog boga Velesa. Jedna takva navodno se nalazila i ispod katedrale, no Zagrepčani su je u jednom trenutku zazidali i ispod grada zatočili zmaja koji je bio toliko velik da mu je rep sezao sve do Zeline. Legenda kaže da su ga i s te druge strane potjerali i zatrpali ispod planine, no on, naravno, živi i dalje. ”Zato svaki put kad nas zadesi potres stari ljudi kažu da se probudio zmaj i osvećuje nam se tako što glavom udara ispod grada, a repom prema Zelini i Markuševcu. Ta priča kola ovim prostorima još od srednjeg vijeka i nevjerojatno je koliko se zapravo poklapa s podacima o tektonskim pločama i seizmologijom o kojima ljudi tad nisu znali ono što mi danas znamo”, govori Zdenko.

I za kraj, tu je sedma soba o legendama, bićima i stvorenjima koja nisu samo iz predaja i mašte, već su kao djelomično stvarne činjenice zapisani i u povijesnim dokumentima. Daleko najpoznatija je Crna kraljica, koja je spasila Zagreb tako što je prodala dušu vragu. Zapravo je riječ o Barbari Celjskoj, hrvatsko-ugarskoj i češkoj kraljici te carici Svetog Rimskog Carstva, stvarnoj povijesnoj ličnosti, toliko zastupljenoj u našim legendama da čak imamo i igru ”Crna kraljica, jen, dva tri”. Možda je i vama obilježila djetinjstvo! ”Prema legendi, Barbara Celjska, inače alkemičarka, imala je ogromno blago na Medvedgradu koje su svi pokušali ukrasti, no nitko ga nikad nije uspio pronaći”, kaže Zdenko.

Njegova kuća čudesa iz hrvatskih narodnih predaja impresivno je mjesto koje osvaja na prvu, a dojmovi nakon posjeta sabiru se još dugo, ne biste ni vjerovali koliko! Ondje je tako lako izgubiti se u mašti i zaboraviti na vrijeme. Poželjet ćete upiti svaki, čak i onaj najmanji detalj, iznova tražiti još barem jedna tajna vratašca iza kojih se krije novi čaroban svijet, nova tisućljetna priča koju je genijalni Zdenko Bašić spasio i sačuvao od zaborava. I hvala mu na tome!