Tomica vodi ribnjak u kojem možete sami uloviti ribu i odmah je ispeći na roštilju, a gostima često zasvira i harmoniku!

Ponekad se krug, uz zvukove harmonike te preko daleke Njemačke, nekako sasvim magično zatvori. Upravo se to, mogli bismo reći, dogodilo Tomici Vrabcu. Još kao mali dječak lovio je ribe u hladnom potoku u Stupama u Žumberku. I upravo tamo, kako bi se posvetio ribama, život ga je vratio prije 27 godina. Nekadašnja djedovina prerasla je s vremenom u uspješan obiteljski biznis u kojem glavnu riječ vodi pastrva. No, ne samo biznis, nego i mjesto uživanja i veselja za njihove posjetitelje.

Naime, upravo su tada, 1998. godine, zasijani začeci Ribnjaka Vrabac. Oni se nalaze u Parku prirode Žumberak – Samoborsko gorje, 15 su kilometara udaljeni od Krašića, a 65 od Zagreba. Glavna djelatnost? Uzgoj i distribucija kalifornijske pastrve te komercijalni ribolov.

Ključ svega, osim vlasnika Tomice (69), jest potok Kupčina u neposrednoj blizini čijeg izvora se uzgajalište nalazi. Tu nema zagađenja, poljoprivrednih površina ni špricanja, voda je bistra i nevjerojatno čista. Za uzgoj pastrve, i to salmonizirane kalifornijske, savršena. “Mi smo blizu izvora. Ako ste daleko, to znači da se voda može ohladiti zimi, a ribu nije preporučljivo hraniti ako je temperatura vode ispod četiri stupnja Cezijevih. Ljeti se voda ugrije i ako prijeđe 16, 18 stupnjeva imate veliki problem… Mi smo blizu izvora gdje je temperatura vode uvijek 10 stupnjeva. Zimi nikad ne padne ispod sedam, a ljeti se ne penje iznad 13, 14… To su idealni uvjeti i zato ribu možemo hraniti cijele godine”, objašnjava Tomica.

Upravo tu shvaćamo da za uzgoj kvalitetne ribe kojom opskrbljuju ribarnice na tržnicama u Zagrebu, Zaprešiću i Velikoj Gorici, ali i niz restorana u istom području, među ostalim one urešene Michelinovom zvjezdicom, nije dovoljna samo ljubav. Tu treba i puno znanja, savršeni uvjeti poput već spomenute vode, a doznat ćemo kasnije, i puno tehnologije. Naravno, ništa bez truda.

U ovom slučaju sve to ‘umiješano’ je u obiteljski recept. Osim Tomice, u ovoj obiteljskoj tvrtki rade ili na neki način pomažu i ostali članovi obitelji. Osim Tomice, u ovoj obiteljskoj tvrtki radi i kćer Maja koja je direktorica računovodstva i financija, a mlađa kći Katarina, koja je diplomirala na agronomiji, pomaže kao tehnolog pri uzgoju odnosno proizvodnji. Svima njima, iako žive u Zagrebu, život se vrti upravo oko pastrve. Godišnje proizvedu 40 tona iste.

“Uzgajamo pastrve od ikre do konzumne pastrve, također uzgajamo salmoniziranu kalifornijsku pastrvu koja doseže i do dva kilograma po komadu, a odlikuje se po boji crvenog mesa“, definirao je Tomica odmah na početku našeg razgovora. Prepoznatljivi su po visokoj kvaliteti svog proizvoda, tvrdi, a njihov se objekt opskrbljuje bistrom, pitkom, hladnom i visoko kvalitetnom vodom prve kategorije koja je bogata kisikom. To je, naglašava, iznimno bitno za uzgoj.

No, vraćamo se na početke, kada se riba pojavila u njegovu životu i kada je on, uz podršku obitelji, odlučio vratiti se iz Zagreba, kako kaže, iako tamo i dalje žive, na svoju djedovinu i pokrenuti posao. Svemu je kumovala ni manje ni više nego harmonika, ona spomenuta na početku priče. Naime, Tomica i dalje svira taj instrument, a nekada ga je svirao u svadbenom bendu Fontana Zagreb.

Inače je, govori nam, radio u Elektroprivredi, a vikendom su imali i gaže. Jedna od njih odvela ga je u Njemačku u München, gdje je istraživao okolicu tog grada i spazio, kaže, ‘fišeraj’. I naravno, prisjetio se odmah svog djetinjstva i potoka na gruntu na kojem je odrastao. Razgledao je njihovo uzgajalište, čak kupio ribe i interesirao se kako rade.

Vlasnik tog ‘fišeraja’, odnosno uzgajališta ribe, pak je ljetovao u Opatiji, priča dalje, i čak je navratio do njega na Žumberak. „Rekao mi je da ja imam Dunav prema njemu“, prisjeća se Tomica. I tako se bacio u posao, sređivao papirologiju, dokupio zemlju iako se njegova rodna kuća nalazi na samom ribnjaku, obilazio druga ribogojilišta, a razgovori koje je vodio doveli su ga i do Instituta Ruđer Bošković gdje su mu projektirali početnih osam bazena.

S vremenom je sve proširivao i uvodio nove tehnologije. Danas primjerice, imaju brojač riba, elektranu jer je, kako kaže, to ‘selo pa kada padne snijeg, a stup se sruši, tjedan dana nema nikoga da ti to digne’. Imaju i pumpe za aeraciju i omamljivač riba. Tri puta tjedno dostavljaju i na tržnice dostavnim vozilom hladnjačom…

No, i hrana za ribu je, mimo te tehnologije, bitna. Uzimaju najbolju iz Danske, specijalnu hranu za pastrve. Bez hrane, kao i bez vode, nema kvalitetnog proizvoda, kaže on. „Kod hranjenja je bitno kolika je temperatura vode, koliko je riba teška, koliku količinu hrane dajete, premalo ili previše… Životinjica to neće moći shvatiti pa se može prehraniti… Ili vam hrana propada pa se ljeti stvori amonijak koji uguši ribice“, priča on, a napominje i važnost načina na koji je projektirano samo uzgajalište. Svaki se bazen prelijeva prema dolje kako bi se voda dodatno obogatila kisikom.

„U prvim bazenima nalazi se najmanja riba koja je izašla iz mrijestilišta. Ona teži jedan gram. Kad poraste stavlja se u druge bazene jer se razrjeđuje i tako se uzgaja do pretkonzuma i ona se opet razrjeđuje i stavlja u konzumne bazene i dalje dohranjuje. Dakle, kad imate jako male ribice, njih 30 tisuća u bazenu koji zadovoljava ribu težine do pet grama, morate ih razvrstati jer nema dovoljno kisika i ona ne bi napredovala. Zato što padne kisik i onda padne imunitet i dođe do bolesti…” pojašnjava.

Nije to ubaciš malo hrane i imaš ribe, kaže. Ciklus uzgoja konzumne pastrve koja teži od 35 do 45 dekagrama, traje od 18 mjeseci do dvije godine. Oni godišnje nasađuju, odnosno ikru uzimaju tri puta – u rujnu, prosincu i ožujku, a sve kako bi imali ribe cijele godine. Bitna je i brzina protoka vode, dodaje također. „Ako imate male ribice, njih odnese na rešetke na branu i dođe do ugibanja“, objašnjava te zaključuje “što ste bliže tehnologiji, to ste uspješniji”. No, isto tako, nadovezuje se, i “ako delate pošteno i kvalitetno”. Od mene ne možete kupiti staru ribu, naglašava.

No, ovo ipak nije obično uzgajalište. Ono je i odlična prilika za pecanje, druženje i piknik. Za  ribiče svih uzrasta na raspolaganju su dva jezera namijenjena za komercijalno pecanje. Pravila su jednostavna; kolko upecaš, tolko platiš.  Za cjelodnevna druženja na raspolaganju su sjenice i roštilj.  Najava nije nužna, no za praznike je poželjna radi provjere raspoloživosti mjesta.

Veliki su planove i za budućnost. Žele prionuti i preradi ribe te razviti udičarski ili ribarski turizam, odnosno svoju aktualnu ponudu dignuti na još viši nivo. Ako sve bude prema planu, to bi se moglo obistiniti u roku od godine dana, kaže Tomica koji će vam vjerojatno, ako dođete kod njega na ribnjake, dan uljepšati i zvukovima harmonike.