Više od 800 ljudskih lica prekriva kuće ovog europskog sela! Sve je počelo običnim fotografiranjem za osobne iskaznice

Ima nešto neobično u šetnji Mogarrazom. Uske kamene ulice, drvene grede na pročeljima, balkoni sa šarenim cvijećem… Sve je lijepo i šarmantno, mogli bismo reći i očekivano za jedno planinsko selo u Španjolskoj. No, ono što je neobično je činjenica da kad podignete pogled prema starim fasadama, brzo shvatite da niste sami u selu. Naime, s fasada vas gledaju lica. Desetke, pa i stotine njih. Muškarci sa šeširima, žene s maramama, pogledi ozbiljni i ukočeni, kakvi već budu pogledi ljudi koje netko fotografira za osobnu iskaznicu. A upravo su to i bile te fotografije…

Šezdesetih je u Španjolskoj osobna iskaznica postala obvezna, a to je značilo da svaki punoljetni stanovnik treba fotografiju. Za ljude iz Mogarraza to nije bila sitnica. Trebalo je sjesti na autobus i tresti se satima do grada, izgubiti cijeli dan, a većina ih je bila na njivi ili s ovcama. Tadašnji načelnik, liječnik Isidoro Herrero, došao je na jednostavno rješenje. U selu je živio Alejandro Martín Criado, mještanin koji se nakon godina provedenih izvan sela vratio kući s fotoaparatom, i on se ponudio da posao odradi sam.

I tako je jednog jesenskog dana 1967. nasred ulice razapeta bijela plahta. Ispred nje su, jedan po jedan, prolazili susjedi. Poljoprivrednici, trgovci, udovice, mladići pred odlaskom… Kad je dan završio, u fotoaparatu je bilo 388 lica, praktički cijelo odraslo selo tog trenutka. Negativi su završili u kutiji i tamo ostali desetljećima.

Priča je dobila novi nastavak sredinom 1990-ih, kada je autor fotografija Alejandro Martín Criado zamolio svog sumještanina, umjetnika Florencija Maílla, da stare crno-bijele negative prebaci u digitalni oblik kako bi ih mogao pokazati svojoj kćeri. Maíllo je rođen u Mogarrazu 1962. godine i imao je samo pet godina kada su mještani fotografirani ispred bijele plahte. Pregledavajući negative gotovo tri desetljeća poslije, počeo je prepoznavati lica iz vlastitog djetinjstva, susjede i poznanike koji su u međuvremenu preminuli ili napustili selo u potrazi za boljim životom.

Ono što je vidio bio je popis stanovništva jednog nestalog svijeta. Sierra de Francia je šezdesetih bila siromašna, ljudi su odlazili u veće gradove, diljem Europe i u Južnu Ameriku, a mnogima je upravo ta fotografija za osobnu bila prva stepenica prema odlasku. Selo je prije stotinjak godina imalo više od 1100 stanovnika, a danas ih ima oko 236.

U svibnju 2012. Maíllo je krenuo s projektom koji je nazvao Retrata2/388. Naslikao je portrete svih tih ljudi i stavio ih na kuću u kojoj je ta osoba živjela. One koji više nisu imali kuću u selu postavio je na zidove zvonika crkve. Trebala je to biti privremena izložba, otprilike na pola godine. Umjetnik je slike odmah poklonio mještanima i pretpostavljao da će ih ljudi ubrzo skinuti s pročelja. Međutim, nitko ih nije skinuo. Umjesto toga, javljale su se obitelji čiji preci nisu bili pred plahtom te jeseni 1967., donosile stare fotografije iz ladica i molile da i njihovi budu gore.

Tako se projekt nastavio širiti i nikad zapravo nije završio. Podaci o ukupnom broju portreta razlikuju se od izvora do izvora, dio medija spominje više od 700, dio više od 800, a sam Maíllo je 2022., na desetu obljetnicu izložbe, govorio o 813 naslikanih portreta. Broj 388 ostao je u imenu projekta kao podsjetnik odakle je sve krenulo.

Neki od portretiranih mještana još su živi pa se, budete li imali sreće, može dogoditi da vam kavu skuha žena čije lice visi dva metra iznad ulaznih vrata. Portreti su u međuvremenu postali neodvojiv dio identiteta sela. Dio njih 2019. godine izložen je u Etnografskom muzeju Kastilje i Leóna u Zamori, gdje je manja skupina ostala kao dio stalnog postava. Kako pročelja Mogarraza ne bi ostala prazna, Maíllo je iste portrete morao naslikati ponovno i vratiti ih na njihova mjesta.

Ova neobična galerija nalazi se na otvorenom, dostupna je svima i potpuno besplatna. Samo selo moguće je obići za otprilike sat vremena, no za proučavanje svih lica ipak treba izdvojiti više. Portreti se skrivaju i u sporednim uličicama pa ćete se neprestano vraćati kako biste provjerili jeste li nekoga propustili. Najbolje je doći radnim danom jer vikendom selo privlači velik broj posjetitelja.

Mogarraz leži u gorju Sierra de Francia, na jugu pokrajine Salamanca, na oko 766 metara nadmorske visine, sedam kilometara od poznatije La Alberce i osamdesetak kilometara od grada Salamance. Selo je 1998. proglašeno povijesno umjetničkom cjelinom, a od 2014. član je udruge Najljepših sela Španjolske. Sve to je lijep podatak za turističku brošuru, ali razlog zbog kojeg autobusi danas skreću s glavne ceste je jedna sasvim obična birokratska obveza iz 1967. godine.