Uličica duga samo 90 metara najautentičniji je kutak starog Splita: ima sfingu, kinoteku i mini park koji stanari sami uređuju

Stariji će se Splićani sjetiti da je ulicu u Velome Varošu, koju danas zovemo Križevom, krasio natpis na samome početku: “Najjači smo u 100 metri!”.  I bili su najjači i time su se hvalili, sve dok Split nije zahvatila nekontrolirana turistifikacija. U ulici se nekad moglo kupiti sve, od igle do lokomotive, a sada se može eventualno prespavati, pojesti ćevape i kupiti originalni suvenir, koji rade djeca s posebnim potrebama u fantastičnoj galeriji: “Cava Alba”.

No, mi ćemo ovoga puta o ulici koja nema ni 100 metara, ali je najjača u svojih 90. Nalazi se u Dioklecijanovoj palači, a ime je dobila po biskupu buntovniku, Markantunu de Dominisu, rodom Rabljaninu, koji je prkosio papinskoj svjetovnoj vlasti i neukrotivo se borio za inovativnost crkve. Pobjegao je u London da bi na kraju života tražio oprost i odricao se svojih nauma, no to mu nije pomoglo da ga se, kao primjer drugima, ne spali na lomači.

Split mu se odužio ulicom, jer je, između ostaloga, tijekom svog stolovanja proširio Crkvu uznesenja blažene Djevice Marije. Onu koju puk zove po najpoznatijem splitskom patronu i koji je u njoj pokopan, svetome Dujmu. Dioklecijanov je mauzolej nadogradio tako što je dao ozidati kor za svećenstvo.

Dominisova ulica je nekada bila dio Papalićeve, onda se prije pedesetak godina odvojila i ostala do danas zasebna, mala cjelina. Splitski povjesničar Duško Kečkemet kazuje kako je nakon Prvog svjetskog rata pa sve do kraja devedesetih bila mračna i kako su u njoj živjeli ljudi slabijeg imovinskog statusa.

Početkom dvijetisućitih derutni su se stanovi polako pretvarali u apartmane, a zapuštena prizemlja u konobe, mini kafe-barove i obrte rukotvorina. Ulica tada dobiva svoj današnji šarm. Na samom početku ulice je zelena oaza, kojoj stranci i domaći tepaju da je kultni Vrtal, prošaran tiramolima na kojima se suši rublje i mačkama koje hrane domaći i putnici namjernici.

Vrtal je nastao na temeljima srušene kuće u Drugom svjetskom ratu, čiji su se ostaci odmah očistili do temelja i na čijim su ostacima tek krajem devedesetih stanari napravili prenamjenu prostora u vrt. Do tada je taj prostor služio kao odlagalište otpada.

Vrtal je danas jedan od najposjećenijih dijelova ne samo spomenute ulice, već cijele Dioklecijanove palače, mjesto na koje se stranci i domaći dolaze skloniti od vreve i šušura. U njemu se već nekoliko godina zaredom održavaju sada već tradicionalne sadnje i druženja susjeda iz obližnjih kuća.

Na sam Vrtal gledaju prozori možda najljepše kinoteke na svijetu, u kojoj svaka stolica nosi naziv filmskog zaslužnika. Tako, ako se umorite, možete se popeti skalama ili liftom te odmoriti na Fellinijevoj, Hitchcockovoj ili čijoj drugoj sjedalici.

Cijeli se taj šušur odvija pred glavom sfinge, koja je skinuta s kompaktnog tijela egipatskog mitološkog bića i na čijem je čelu kobra preklesana u srednjem vijeku u križ. Od 13 sfingi koje je Dioklecijan donio, tek su tri ostale čitave.

A svega nekoliko metara od glave sfinge, na istoj fasadi kuće broja 20 nalazi se glava za koju najnovije teorije kazuju da je utjecaj iz Španjolske i da predstavlja Picara, kojeg nalazimo u vrlo popularnoj knjizi Lazarillo de Tormes, kojoj ne znamo autora, a za koju mislimo da je napisao veliki Cervantes. Glava Picara bi se stavila na fasadu kako kradljivac, a Picaro sam jest kradljivac, ne bi ušao u kuću i odnio štogod, uglavnom dobrostojećem, vlasniku. Znamo li da su se španjolski Židovi naselili u Palaču, ova se teorija čini najtočnijom.

Krenemo li do sredine ulice, doći ćemo preko nekoliko obrta za rukotvorine do “Lava” na kojem se možemo okrijepiti vodom koju je još Dioklecijan velebnim akveduktom doveo iz Jadra. Česma je nazvana po glavi kralja životinja iz čijih usta curi voda, oko česme je mural, kome drugome, nego Hajduku i Torcidi.

Na samom dnu ulice, gdje na kamenim pragovima mezuze odaju da je bila dio židovske četvrti, nalazi se oznaka na broju 3, koja ukazuje da se upravo tu rodio Jakov Gotovac, makar će vam domaći kazati da je rodna kuća Gotovčevih bila na broju 16, gdje i danas potomci slavnoga skladatelja imaju udjela u vlasništvu.

Kruži legenda, koja nikad dokazana nije, da su se radnici, koji su bili ovlašteni staviti spomen ploču, malo zaigrali, pa su ploču stavili na najupečatljivije mjesto. Bilo kako bilo, sad je ploča tu gdje jest i gradski je oci očito premještati neće.

Na samome kraju ulice nalazi se Medžlis islamske zajednice. Zapanjen ljepotom kadra, koji je uhvatio prekaljeni splitski fotografski bard Feđa Klarić, veliki je Momčilo Popadić napisao pjesmu “Tiramoli Dominisove ulice”.

Ne znamo hoćete li vi dobiti nadahnuće da napišete pokoji stih, no Dominisova ulica je jedan od lokaliteta, koji se unutar Dioklecijanove palače, naprosto, posjetiti mora. Ako ništa, umoriti se nećete, 90 metara nije puno, a opet puno u njih stane.