Jezero nastalo iskopavanjem šljunka već je 100 godina omiljeno izletište kojem Podravci hrle po osvježenje i zagrljaj prirode

Usred prostrane ravnice nalazi se oaza osvježenja. Plavetnilo u zimskim mjesecima melem je za oči, dobrodošli predah od ogoljenih stabala i smećkaste nijanse u koju hladnoća zavije krajolik. U ljeto, kad sunce zapeče, a tlo se ugrije, zaron u njega, njegov vodeni zagrljaj, trenutak je kojem se mnogi u koprivničkom području vesele… To mjesto, to jezero na kojem se svake godine iznova stvaraju uspomene koje traju cijeli život, zove se Šoderica.

Umjetno je to jezero koje se smjestilo u Podravini, u blizini Koprivice, kojih 15 kilometara od tog grada. Svoje ime duguje onome zahvaljujući čemu je i nastalo – šoderu, odnosno šljunku, i to dravskom. Dapače, područje današnjeg jezera Šoderica bilo je jedno od prvih područja na kojima su se šljunak i pijeska uopće počeli vaditi na području sjeverne Hrvatske, navode na stranicama TZP Središnja Podravina. U biti, područje Šoderice je bilo – a i danas je – svojevrsna ‘zlatna koka’ po pitanju spomenutih resursa. Tamošnji šljunak i pijesak poznati su po svojoj kvaliteti, a područje je kroz povijest obilježila i dobra prometna povezanost zahvaljujući kojoj je eksploatacija tih sirovina bila još jednostavnija.

Počeci tih iskapanja na području jezera Šoderice, čiji je najveći dio bio u vlasništvu grofova Inkey, za radnike su bili nesumnjivo teški. U počecima iskapanja sve se radilo ručno, lopatama i utovarivalo u tačke… Radnici su, isto tako, živjeli u drvenim barakama, u izazovnim uvjetima. No, proces iskapanja se s vremenom modernizira, i šljunak i pijesak se iskopavaju u sve većim količinama.

Povećanju istih doprinijelo je i otvorenje željezničke pruge, a onda i upotreba – 1912. godine – parnog bagera koji je mogao grabiti šljunak i do dubine od 10 metara. Očekivano, kako su rasli apetiti po pitanju crpljenja tih resursa, tako je rasla i površina jezera. Šljunak se iz jezera iskopava i danas, a ono se prostire na površini od oko 150 hektara.

Samo jezero od rijeke Drave udaljeno je oko 400 metara i ta ga rijeka, i to podzemnim tokovima, u biti i puni. Primjećuje se i povezanost njihovih vodostaja, koji se međusobno prate, no s malim vremenskim odmakom u samom jezeru. Sloj šljunka zahvaljujući kojem je jezero nastalo debeo je i po 15 metara, a on sam djeluje kao prirodni pročišćivač vode koja je, hvale se, vrlo prozirna. Jezero krasi i nekoliko otoka, kao i šljunčana obala.

Osim kao bogati izvor šljunka, ovo umjetnim putem nastalo jezero s vremenom je počelo pokazivati i svoj turistički potencijal. Kao takvo zasjalo je već početkom 20. stoljeća, kada su u njemu počeli uživati imućniji ljudi iz podravskog kraja te su uz njega bile podignute i prve svlačionice te je uz jezero niknuo i prvi ugostiteljski objekt.

Da je bilo popularna destinacija pokazuje i podatak da se tamo 1929. održao i izbor za Miss Šoderice, a čak slovi i za najljepše kupalište u tom dijelu Hrvatske. Drugi svjetski rat na taj turistički potencijal stišće pauzu, no nakon njega ono ponovno počinje živjeti i u tom smislu te je na svom vrhuncu 1980-ih godina, kada je vikendom na njegovim obala znalo uživati i do nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Devedesetih jezero Šoderica ponovno privremeno odlazi u zaborav, no u posljednjih nekoliko godina ponovno se vraća po svjetla reflektora te se na kartu kontinentalne Hrvatske upisuje kao destinacija za izlet i predah, među ostalim zahvaljujući ukupno 1500 metara dugim plažama. Ona isto tako postaje, i sa svim popratnim sadržaja koji niču uz njega, povrh postojećeg vikend naselja, i omiljeno mjesto rekreativaca, ali i ljubitelja glazbe i drugih događanja.

Posjet Šoderici svakako je odličan ‘izgovor’ i za razgledavanje obližnje Koprivnice, srcem Podravine koji se odlikuje lijepom starom gradskom jezgrom i parkom koji je nastao na ostacima opkopa i bedema tog nekada vojnog grada, a koji slovi kao jedna od najljepših na području kontinentalne Hrvatske.

Isto tako, Koprivnica bi mogla biti idealno odredište i za sve ljubitelje biciklizma. Upravo ona je poznata kao hrvatski grad bicikala koji se hvali s najviše kilometara uređenih biciklističkih staza po stanovniku u Hrvatskoj, kao i na duljinu gradskih ulica. U biti, sam je grad, mogli bismo reći, muzej na otvorenom posvećen biciklizmu pod imenom “Od Leonarda da Vincija do danas”. U sklopu njega diljem grada su izložene replike različitih modela bicikala, njih ukupno osam, dok je u samom centru postavljen i prvi spomenik biciklizmu.