Posjetili smo hrvatski otok na kojem živi pet puta više ovaca nego ljudi! Doslovno istrčavaju pred aute na cestama

Vozimo se vijugavim cestama Cresa prema svom odredištu, okružuje nas beskrajno zelenilo, nešto kamena, a u daljini se plavi more. Odjednom, pred auto istrčava ovca. Pa još jedna, a odmah iza njih i malo janje, koje nesigurnim korakom pokušava sustići mamu. Scena je to koja nas je dočekala kad smo stigli na Cres, a koja će narednih dana postati toliko uobičajena da će se na nju gotovo i prestati obazirati. Susret s ovcama, naime, ovdje nije ništa neuobičajeno, čak ni u prometu. Dok cijeli otok ima oko 2.900 stanovnika, ovaca je, ovisno o procjeni, između 12.000 i 15.000.

Prizor koji je nas dočekao na cesti najvećeg hrvatskog otoka nije iznimka nego pravilo. Na Cresu se, naime, ovce slobodno kreću i pasu, zbog čega ponekad moraju i prijeći prometnicu. Na svakog stanovnika otoka dolazi otprilike pet ovaca. I dok se broj ljudi može prebrojati na popisu stanovništva, ovce izmiču svakoj evidenciji. Službeno ih je registrirano nešto više od 12.000, no kada se pridodaju neregistrirana grla, procjene se penju na oko 15.000. Brojka možda zvuči impresivno, ali to je tek sjena nekadašnjeg creskog ovčarstva koje je ovdje vladalo.

Na Cresu je nekad bilo 120.000 ovaca, navodi stranica Turističke zajednice Cresa, više nego danas ljudi na svim hrvatskim otocima zajedno. Prvi pisani podaci o ovcama na otoku potječu iz 16. stoljeća, kada je dosegnuta rekordna brojka. U drugoj polovici 18. stoljeća broj se spustio na oko 70.000, popis iz 1870. bilježi 45.320 grla, a početkom 20. stoljeća bilo ih je oko 35.000.

Silazna putanja nastavila se i kasnije. Popis iz 1961. zabilježio je 23.833 ovce, a 1993. na otoku ih je bilo 14.176. Danas smo, dakle, na povijesnom minimumu, no čak i taj minimum dovoljan je da ovce brojčano nadmaše ljude u omjeru koji nema nijedan drugi naseljeni hrvatski otok ove veličine.

Naravno, nisu samo ovce ono po čemu je Cres zanimljiv i poseban. Čitali smo dugo o tome kako je pomalo divlji, da nije još toliko otkriven, da ima kutke na kojima priroda i danas vodi glavnu riječ. S obzirom na broj ljudi s kojim smo dijelili ulice i plaže samog grada Cresa, najvećeg na otoku, ne bi se baš složili s izjavom da je neotkriven, ali otok je prostran i na njemu je toliko mjesta na kojima se od ljetne gužve može pobjeći.

Grad Cres mnogi nazivaju najšarenijim u Hrvatskoj. Kuće u staroj jezgri imaju pročelja u različitim bojama, naslanjaju se jedna na drugu, a na nekim se zgradama mogu se vidjeti i stari grbovi, koji otkrivaju čime su se bavili ljudi koji su u njima živjeli. Mjesto leži u zaljevu, a stara jezgra nekoć je bila opasana visokim zidinama, a u mjesto se ulazilo kroz troja gradska vrata. To su Porta Bragadina, Porta Marcella i vrata sv. Mikule. Ova potonja nalaze se u sklopu tornja sa satom od drveta i željeza, koji i dalje radi i jedan je od simbola grada.

Gradić je prekrasan, ima i kilometarski duge plaže, ali kad smo ga u srpnju posjetili definitivno nije bio miran i neotkriven. Zato smo iskoristili priliku da istražimo i druge dijelove otoka, na kojima je broj ljudi ipak bio manji.

Jedna od posebnosti Cresa svakako je Vransko jezero, koje vodom opskrbljuje i Cres i Lošinj i zbog toga mu je strogo zabranjeno prići. Zanimljivo je da mu se dno u prosjeku nalazi 13 metara iznad površine mora, a na najvećoj dubini ono ide i do 61,5 metara ispod površine mora. Znali smo da mu ne možemo prići, ali provezli smo se uz njega i u njegovoj ljepoti uživali izdaleka. Ono što je na Google kartama označeno kao vidikovac zapravo je autobusna stanica s koje se ništa ne vidi, pa smo sami tražili najbolji pogled s ceste.

Zanimljivo je da Cres, osim istoimenog grada, praktički nema većih mjesta. Drugo najveće naselje na otoku, Martinšćica, ima samo 130 stanovnika, u Orlecu živi oko 90 ljudi, a sva ostala mjesta imaju manje od sto, a neka i manje od 10 ljudi. Jedno od najpoznatijih mjesta su Lubenice, selo staro 4000 godina u kojem danas samo dvoje ljudi živi cijele godine.

Smještene čak 378 metara iznad razine mora, Lubenice djeluju kao da lebde iznad pučine. Do njih vodi vijugava i prilično loša cesta, a pod stijenama na kojima se mjesto nalazi krije se i jedna od najposebnijih plaža na Jadranu. To je plaža Sveti Ivan, do koje vodi prilično strm spust, a još je teži povratak na vrh. Mi smo zato to spuštanje preskočili, ali smo prošetali ulicama starog sela i uživali u pogledu.

Sjeverni, šumoviti dio otoka zvan Tramuntana potpuno je drugačiji svijet od kamenjara na jugu. U mjestu Beli nalazi se centar posvećen bjeloglavim supovima, moćnim pticama raspona krila do gotovo tri metra, koje gnijezde na creskim liticama. Zanimljivo je da i njihova sudbina ovisi o ovcama, jer se supovi hrane upravo strvinama uginulih grla. Manje ovaca znači manje supova, pa su ove dvije životinje na Cresu neraskidivo povezane.

Spustili smo se i do Valuna, malog ribarskog mjesta s dvije lijepe plaže, koje nas je dočekalo mirnije i uspavanije od otočnog središta. Automobil se ostavlja na ulazu u mjestu, nakon čega slijedi spust pješke do obale, zbog čega je samo središte mirno i bez buke automobila. U Valunu je najveća atrakcija crkva svete Marije, u kojoj se i danas čuva Valunska ploča, jedan od najstarijih hrvatskih epigrafskih spomenika iz 11. stoljeća.

Do Osora, mjesta na kojem su Cres i Lošinj razdvojeni kanalom prokopanim u antici ovaj put nismo stigli, no stavljamo ga na listu za sljedeći posjet. Jer na Cres se sigurno ponovo vraćamo.