Najudaljeniji hrvatski otok izgleda kao crna piramida: na njega je gotovo nemoguće pristati, a uz obalu kompasi polude

Daleko na pučini, okružena valovima i dubokim morem u čijim mračnim njedrima sunčeve zrake gube bitku, stoji usamljena ‘stijena’. Neke podsjeća na peraju morskog psa. Druge na jedro. Treće na trokut. Četvrti je nazivaju crna piramida. Koju god ‘sliku’ odabrali, s ovim imate posla: vulkanski otok koji ‘nosi’ rekord i ime kao voće. Naravno, riječ je o otoku Jabuka, najudaljenijem hrvatskom otoku.

Udaljen od Visa oko 70 kilometara, otok Jabuka najudaljeniji je hrvatski otok, usamljena ‘grba’ u plavetnilu. Padine su mu surovo ogoljene i strme, obrušavaju se u more. Sam otok seže u visine, neki kažu da je visok 96 metara, neki govore čak 100. Uz otok Brusnik jedini je vulkanski otok u Hrvatskoj, a 1958. godine proglašen je geološkim spomenikom prirode.

Otok Jabuka jedan je od najmanjih hrvatskih otoka i svojim skromnim dimenzijama zapravo pripada skupini otočića. Prostire se na svega 0,023 četvorna kilometra, dug je oko 350 metara i širok 130, dok mu obala mjeri 715 metara. Iako malen površinom, zbog svoje visine dominira horizontom pa se za vedrih dana može vidjeti čak i s udaljenosti od 100 kilometara s primorskih vrhova. S razine mora uočljiv je već na tridesetak kilometara, gdje poput tamne stijene izranja iz plavetnila.

Otok Jabuka moreplovcima je poznat već stoljećima. Zbog svojeg neobičnog izgleda i izdvojenog položaja oduvijek je budio znatiželju i poticao maštu onih koji su plovili otvorenim morem. U povijesnim dokumentima prvi se put spominje početkom 14. stoljeća, a kroz vrijeme se pojavljivao pod različitim imenima poput Mellisella, Pomo i Salyro. Svoj prvi slikovni prikaz dobio je u 17. stoljeću, kada je njegova prepoznatljiva silueta zabilježena na starim kartama.

Iako je zanimljiv ljudima, otok Jabuka nikada nije bio naseljen. Razlog je jedan jedini: njegova izrazita negostoljubivost. Naime, Jabuku okružuje duboko more koje ide i do dubine od 260 metara, a otok je izložen svim prirodnim elementima. Šibaju je vjetrovi iz svih smjerova, ali i veliki valovi.

Pristati na otok Jabuku pravo je umijeće i gotovo nemoguć pothvat u kojem se sve okolnosti moraju savršeno poklopiti. More koje ga okružuje iznimno je duboko, sidrenje nije moguće, a strme i ogoljene obale ne nude mjesto za sigurno vezanje broda. Pristup je moguć tek na jednom dijelu, na jugozapadnoj strani otoka, i to isključivo kada je more potpuno mirno, što je prava rijetkost. Upravo ta nepristupačnost dodatno potiče znatiželju, osobito među jedriličarima, premda se otok ne nalazi na uobičajenim plovnim rutama. Onima koji mu se približe cilj nije iskrcavanje, već doživljaj pogleda na njegovu divlju i usamljenu siluetu.

Takav, usamljen i izoliran, otok Jabuka dom je samo dvjema endemičnim vrstama. Jedna je crna gušterica, a drugo biljka po imenu ‘zečina’. Tamo je nekada rastao i endemski karanfil, no to više nije slučaj. Otok Jabuka je, kažu, dom i jedne od najbržih ptica na svijetu, sivog sokola, koji gnijezdi na njezinim strmim liticama. Nekada je bio poznat i kao lovilište sokola. Navodno su se lovci na sokole verali tim liticama tražeći njihova gnijezda. Bio je to opasan, ali unosan posao.

Iako je izvan standardnih morskih putova, u posljednje je vrijeme postala neki osobni trofej nautičarima koji se dolaze diviti divljoj prirodi u najkreativnijoj fazi, navodi stranica Hrvatske turističke zajednice.

Jabuka je i dio tzv. viškog vulkanskog trokuta, a ponekad se to područje naziva i hrvatskim bermudskim trokutom. Naime, oko Jabuke, a zbog magnetita u tamošnjim vulkanskim stijenama, kompasi polude što za moreplovce potencijalno može predstavljati opasnost.