Ova dalmatinska crkva cijela je izgrađena od kamena, kao velika slagalica. Smatra se čudom i u svjetskim razmjerima

Šibenik je posljednjih godina doživio snažnu preobrazbu, oslonjenu ponajprije na obnovu tvrđava, kulturne sadržaje i ponovno otkrivanje vlastite kamene baštine. U središtu tog grada koji se počeo gledati drukčije stoji građevina čiji je način nastanka i danas teško usporediti s bilo čime u europskoj arhitekturi. Katedrala svetog Jakova isprva može izgledati poput drugih velikih dalmatinskih crkava. Izgrađena je od vapnenca koji ljeti sija, a zimi posivi. Međutim, ako svoj pogled usmjerite prema gore, ondje možete otkriti ono po čemu je jedinstvena: krov središnjeg broda izveden je u kamenu, u obliku bačvastog svoda vidljivog izvana i iznutra, a nad križištem se diže kamena kupola.

Šibenska katedrala posebno se ističe među europskim sakralnim objektima po tome što je izgrađena u potpunosti od kamena, bez drvenih konstrukcija. Glavni graditelj Juraj Dalmatinac osmislio je inovativan sustav u kojem su pažljivo oblikovane kamene ploče slagane i spajane poput goleme slagalice, a Nikola Firentinac poslije ga je primijenio na svodovima i kupoli. Ova metoda, jedinstvena u europskoj graditeljskoj tradiciji, svrstava šibensku katedralu u prava svjetska čuda arhitekture.

Zbog svoje iznimne vrijednosti, katedrala je 2000. godine uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine. U obrazloženju UNESCO-a ističe se upravo posebnost njezine gradnje i činjenica da je cijela građevina, uključujući kupolu te svodove, izrađena isključivo od kamena. To je, prema UNESCO-u, jedinstven primjer u Europi i važan dokaz razmjene kulturnih i arhitektonskih utjecaja između sjeverne Italije, Dalmacije i Toskane u 15. i 16. stoljeću.

Ideja o velikom hramu javila se 1298., kada je Šibenik dobio status grada i vlastitu biskupiju. Odluka o gradnji donesena je 1402., a radovi su počeli 1431. Trajali su 105 godina, do 1536., u desetljećima obilježenima kugom i osmanskom prijetnjom. Katedrala je konačno posvećena 1555. Prvo desetljeće vode mletački graditelji, među njima Francesco di Giacomo, uz šibenske klesare Andriju Budčića i Grubišu Slavčića. U tom razdoblju podignuti su sjeverni i južni zid, donji gotički dio pročelja i oba portala. Godine 1441. gradnju preuzima Juraj Matejev Dalmatinac.

Ugovor sklopljen pred knezom Jakovom Donatom sačuvao je i formulacije po kojima se vidi kakav je posao preuzeo. Juraj se obvezao da će voditi i nadzirati sve radove, davati „upute, naloge i mjere”, ali i vlastoručno raditi kao graditelj i kao klesar te ići u bilo koji kamenolom i upravljati vađenjem, klesanjem, utovarom i istovarom kamena. Gradnju je vodio do smrti 1473. Njegovo je rješenje bilo tehničko koliko i umjetničko. Velike kamene ploče umetao je u žljebove nosivih kamenih okvira, postupkom nadahnutim tehnikama drvodjelstva. Tako su nastale apside i sakristija, a isti je sustav omogućio da cijela građevina ostane u jednom materijalu. Prema podacima Turističke zajednice Šibensko-kninske županije, riječ je o prvoj europskoj montažnoj građevini izvedenoj na principu utorenih ploča, tehnici koja se u širokoj primjeni javlja tek u 19. stoljeću.

Oko apsida je pustio vijenac ljudskih glava. UNESCO u obrazloženju upisa navodi 71 isklesano lice muškaraca, žena i djece, a riječ je o portretima s prepoznatljivim karakternim i psihološkim crtama. Šibenski ih posjetitelji danas gledaju kao galeriju građana 15. stoljeća izloženu na vanjskom zidu crkve.

Treću fazu vodi Nikola Firentinac,  navodno kipar iz Donatellova kruga, koji 1477. potpisuje desetogodišnji ugovor. On preuzima Jurjev sustav i njime nastavlja gradnju: sklapanjem velikih kamenih ploča zasvodio je glavnu lađu i podigao kamenu kupolu. Svodovi i kupola zatvaraju unutrašnjost poput ljuske i odražavaju se na trolisnom pročelju, pa vanjski volumen građevine odgovara obliku unutarnjih prostora. Ta podudarnost izvana i iznutra svrstava katedralu među rijetke primjere u europskoj arhitekturi. Kamen je stizao s Brača, iz kamenoloma Veselje, a taj je logistički pothvat trajao dulje od jednog ljudskog vijeka.

Osim što je neponovljivo arhitektonsko ostvarenje, Katedrala sv. Jakova ima i snažnu simboličku ulogu. Njezina kupola, koja dominira panoramom grada, stoljećima je jedan od najprepoznatljivijih simbola Šibenika. Danas je ona nezaobilazna točka za posjetitelje, ali i živo mjesto okupljanja lokalne zajednice.