Kad pričamo o roadtripu života, ovo bi doista moglo biti to. Uostalom, samo zamislite. Ukupno nevjerojatnih 48 tisuća kilometara, Sjeverna, Središnja i Južna Amerika, 14 zemalja… Legendarna Panamerička cesta (Pan-American Highway, odnosno na španjolskom Carretera Panamericana) najdulja je cesta na svijetu, jedna i od najpopularnijih, no u njezinoj je cijelosti prelaze ipak samo najzagriženiji avanturisti. Naime, put njome obično traje mjesecima, pa čak i preko godinu dana, a vozača vodi do nezamislivo lijepih mjesta, ali jednako tako ga suočava i s nizom ozbiljnih opasnosti.
OGROMNI KOMPLEKS AMERIČKIH PROMETNICA
Za početak valja pojasniti jednu stvar. Panamerička cesta nije samo jedna jedina gorostasno duga prometnica. Panamerička cesta je u biti kompleks, odnosno mreža cesta koje se protežu duž Sjeverne, Središnje i Južne Amerike te povezuju većinu tamošnjih zemalja. Glavni pravac, na koji se onda nadovezuju različiti ‘ogranci’, dugačak je 25.800 kilometara, a proteže se od Circlea na Aljasci do Puerto Montta u Čileu.
No, iako je riječ o jednoj od najpopularnijih ‘cesta’ na svijetu, malo tko je, kako zbog njezine nevjerojatne dužine i izazova koje putovanje njome predstavlja, prijeđe baš cijelu. Ponekad je, prenosi portal Dangerous Roads, nazivaju i ‘majkom svih roadtripova’, a najviša točka koju vozači na njoj prolaze jest 3451 metara visok Cerro de la Muerte.
DVA GLAVNA DIJELA, SJEVERNI I JUŽNI S TRI OGRANKA
Tu ogromnu cestu možemo podijeliti na dva dijela – sjeverni i južni. Sjeverni dio Panameričke ceste tako prolazi kroz Kanadu, SAD, Meksiko, Gvatemalu, Salvador, Honduras, Nikaragvu, Kostariku i Panamu. Južni dio povezuje Surinam, Gvajanu, Brazil, Venezuelu, Kolumbiju, Ekvador, Peru, Čile, Argentinu, Boliviju, Paragvaj i Urugvaj. Dakle, na području Južne Amerike ona ima nekoliko ogranaka.
Zapadni vodi uzduž Tihog oceana, a povezuje Medellín, Quito, Limu, Antofagastu, Santiago i Puerto Montt, s odvojkom u Medellínu prema gradovima karipskoj obali. Istočni ogranak, koji se proteže uz Atlantik, povezuje primjerice Belém, Recife, Salvador, Rio de Janeiro, Montevideo, Mar del Platu i Ushuaiu. Centralni ogranak spaja Caracas, Boa Vistu, Manaus i Porto Velho.
FAMOZNA ‘RUPA U POVEZANOSTI’ KOJA SE PROLAZI AVIONOM ILI BRODOM
No, Panamerička cesta isto tako nije ‘neprekidna’ mreža prometnica. Naime, između njezina sjevernog i južnog dijela nalazi se ‘rupa u povezanosti’. Naime, taj se prekid nalazi na dijelu tzv. Interameričke ceste, 5390 kilometara dugačke dionice od Nuevo Lareda u Mexicu do Panama Cityja, a odnosi se na tzv. Darién gap. Riječ je o zemljopisnom području kroz čijih 100-tinjak kilometara, između Yavize u Panami i Turba u Kolumbiji, nema nikakve ceste.
Razlozi su višestruki. Tamošnji je teren izrazito zahtjevan i neprohodan, a gradnja bi imala štetne posljedice i po ekosustav. Isto tako, gradnji se protive i pripadnici tamošnjih autohtonih naroda koji žive na tom području. Taj nepostojeći dio Panameričke ceste prolazi se ili brodom ili pak avionom.
IDEJA O PANAMERIČKOJ CESTI ROĐENA 1923. GODINE
Ideja o nekoj vrsti prometnog povezivanja Južne i Sjeverne Amerike seže još u 1889. godinu, dok se sama ideja o Panameričkoj cesti rodila 1923. godine, ali kao o jednom, jedinstvenom pravcu. No, ta vizija je evoluirala pa su 1937. godine Argentina, Bolivija, Kanada, Čile, Kolumbija, Kostarika, Salvador, Gvatemala, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Peru i SAD potpisali konvenciju o Panameričkoj cesti, kojom su se obvezali na brzu izgradnju svojih dionica te ceste. Dionica koja je išla kroz Meksiko bila je prva latinoamerička dionica koja je bila završena, a Meksiko je njezinu izgradnju financirao sam. Ostale centralnoameričke zemlje imale su pomoć SAD-a.
OGROMAN I VRLO IZAZOVAN ZALOGAJ ZA VOZAČA
Panamerička cesta, gledana u svojoj cijelosti, doista predstavlja ogroman zalogaj. Ima mnogo ogranaka, što brutalno povećava i broj kilometara, a isto tako prolazi kroz najraznolikije moguće krajolike, što znači i najraznovrsnije vremenske i klimatske uvjete. Isto tako, na ponekim je dionicama cesta u lošem stanju, ponegdje se vozači suočavaju s odronima, visokim liticama i temperaturama, životinjama i stokom na cesti, dijelovima prometnice koji se tijekom kišnih sezona ne mogu prijeći ili pak ekstremnim zimskim uvjetima.
Isto tako, cesta ponegdje prolazi i kroz sigurnosno upitna područja, primjerice područja po kontrolom narkokartela, a zalazi i u pustinje i prašume, ledenjake i planine…
MAGNET ZA LJUBITELJE POSTAVLJANJA REKORDA
No, kao takva apsolutni je magnet za one koji žele avanturu života ili pak ulazak u povijest zahvaljujući rekordu. Primjerice, neki izvori spominju da su je pješke prošle dvije osobe. Prvi koji je uspješno priveo kraju hod od Aljaske do Argentine bio je bivši britanski mornar George Meegan. U pustolovinu je krenuo 1977. godine, a da završi tu dugačku šetnju trebalo mu je čak 2425 dana. Na tom dugom putovanju prešao je 30.608 kilometara. Sa sličnim se izazovom suočio 35 godina kasnije Amerikanac Holly Harrison.
Njemu je za nešto kraćih 23.305 kilometara trebalo 530 dana. Svjetski ‘motorizirani ‘ rekord na panameričkoj cesti pak drže njemački vozač Rainer Zietlow i njegov tim. Oni su 2019. godine udaljenost od 22500 kilometara prošli za 10 dana i 19 sati te tako slomili svoj vlastiti stariji rekord od 11 dana i 17 sati koji su postigli 2011. godine. Kako bi prešli famozni Darién gap koristili su unaprijed zakazani let teretnim avionom.
