Posjetili smo kultnu dalmatinsku konobu u kojoj jela stoje samo 10 eura! Izgleda kao da je ostala u osamdesetima i to je odlična stvar

Ponedjeljkom se poslužuju pašta fažol i janjetina s bižima, utorkom orzoto s dagnjama i leća, a srijedom šnicl u toću i tripice. Četvrtak je rezerviran za fažol s orzom i punjene paprike, petkom se pripremaju bakalar te sipa s orzom i bobom, dok su subotom na jelovniku bob i manistra te pašta s kozicama. Nedjeljom se odmara jer je konoba zatvorena.

Cijene jela kreću se od 10 eura, sve je pripremljeno prema starinskim recepturama, a crveno-bijeli karirani stolnjaci stvaraju atmosferu zbog koje ćete se osjećati kao da ste stigli baki na ručak u Dalmatinsku zagoru, negdje između osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Upravo tako izgleda konoba Marenda, kultno mjesto u Šibeniku koje već godinama u srcu stare gradske jezgre oduševljava i lokalce i turiste.

U Marendu smo stigli u ponedjeljak oko podneva, taman u vrijeme kada se stara šibenska jezgra polako punila ljudima u potrazi za ručkom i zaklonom od ljetne žege. Nekoliko stolova već je bilo zauzeto, a za njima su sjedili uglavnom domaći gosti koji su, činilo se, dobro znali što tog dana žele naručiti. Povremeno bi u konobu zavirili i strani turisti i s velikim zanimanjem razgledavali i fotografirali crveno-bijele karirane stolnjake i dnevni jelovnik ispisan jednostavno i bez suvišnih objašnjenja.

Pronašli smo slobodan stol, smjestili se i naručili veliku bocu mineralne vode te dva klasika koja se poslužuju ponedjeljkom, a to su pašta fažol i janjetina s bižima. Na jela nismo dugo čekali. Nakon svega nekoliko minuta pred nama su se pojavili duboki tanjur gustog variva i porcija janjetine u bogatom umaku s graškom, upravo onakva kakvu biste očekivali na obiteljskom ručku.

Nakon prvih nekoliko zalogaja odmah nam je bilo jasno zašto se ovamo ljudi vraćaju i zašto Marenda u Šibeniku ima gotovo kultni status među lokalnim stanovništvom. Pašta fažol bila je gusta i puna okusa, s mekanim grahom i tjesteninom koja se nije raspadala, a tek meso… ajme! Ništa u tanjuru nije bilo prenaglašeno ni previše začinjeno, a svaki se sastojak jasno osjećao u ustima. Riječ je o jednostavnom jelu koje počiva na dobroj namirnici, vremenu potrebnom da se skuha i onom preciznom osjećaju za mjeru, a to u Marendi očito itekako dobro znaju.

Janjetina s bižima bila je jednako uvjerljiva kao i prvo jelo. Meso je bilo mekano, sočno i lako se odvajalo vilicom, bez viška masnoće i teškog mirisa koji janjetinu ponekad prati. Slatkasti grašak odlično se uklopio u gusti umak, te je bio dovoljno bogat da smo ga doslovce pokupili posljednjim komadom kruha. Porcije su izdašne, okusi domaći i poznati, a cijeli ručak ostavio je dojam hrane koja se priprema bez potrebe da bude išta drugo osim onoga što jest. Domaća dalmatinska hrana.

Marenda je otvorena još sedamdesetih godina prošlog stoljeća i do danas je sačuvala duh stare dalmatinske konobe. Ovdje se ne dolazi zbog modernih interpretacija i raskošnog serviranja (nemoj reći da vas nismo upozorili na vrijeme!), nego zbog dobro poznatih okusa, domaće atmosfere i jela koja se pripremaju prema recepturama koje se prenose generacijama.

S godinama je Marenda prerasla u mnogo više od brzinskog mjesta za ručak i postala je dio svakodnevice grada. Iako je prije nekoliko godina promijenila vlasnika, saznajemo u lokalu da je u njoj ostalo sve isto kao i prije. Za njezinim su se stolovima susretali šibenski umjetnici, glazbenici, novinari i boemi, ali i svi oni koji su uz dobar zalogaj voljeli čuti još bolju priču. Jer ondje se razgovori lako prelijevaju s jednog stola na drugi, a gost koji je stigao sam nerijetko završi u društvu ljudi koje je tek upoznao.

Baš u vrijeme našeg ručka u Marendu se „slila“ i ekipa iz kultne šibenske „Republike Bono“, kafića koji je priča za sebe. I upravo je u tome najveći šarm šibenske stare gradske jezgre. Nikad ne znate kakvu ćete priču čuti, tko će vam se pridružiti za stol ni hoće li netko u jednom trenutku zapjevati staru šibensku pjesmu. Iz konobe zato ne odlazite samo siti, nego i s osjećajem da ste barem nakratko postali dio grada i njegove svakodnevice.