Jedno od najljepših malih mjesta u Italiji potpuno nas je očaralo! Gradić je niknuo oko samostana koji izgleda poput veličanstvenog dvorca

Red prelijepog pogleda, red odlične hrane, red dobre atmosfere, red predivne prirode i usred nje prelijepog mjestašca. I tako u krug. Upravo to je Italija, a u to smo se ponovno imali prilike uvjeriti nedavno, na roadtripu sjeveroistokom te zemlje, kada smo u blizini većeg Pordenonea pronašli šarmantno mjestašce Sesto al Reghena. U njemu smo pronašli fotogenični samostan, više od 1000 godina povijesti i apsolutni mir. Ironično, ona nam sama po sebi, kao destinacija, nije bila cilj, već samo usputna postaja i predah od vožnje, stanka za protegnuti noge… I to kakva! Ostali smo očarani.

Sesto al Reghena je, mogli bismo reći, Italija u malom, u njemu se ljube povijest i ljepota. Nalazi se u talijanskoj regiji Friuli-Venezia Giulia, kojih 80 kilometara je udaljen od nama u Hrvatskoj poprilično poznatog Trsta, a ‘sakrio’ se u sjeni 20 kilometara udaljenog i mnogo većeg Pordenonea. No, iako je u ‘sjeni’, ne znači da nije na glasu. To je mjestašce uvršteno u prestižni klub ‘I Borghi più belli d’Italia’, odnosno najljepša mjesta Italije. Doista je, i ne pretjerujemo, lijepo. Zatekli smo ga obasjanog suncem, pod plavom kapom vedrog neba te ovijenog u cvijeće. I uspavanog.

Kao i nekoliko drugih posjetitelja u gradu imali smo isti cilj: Abbazia di Santa Maria in Silvis, odnosno, u prijevodu, Opatija sv. Marije u šumi (silva je latinska riječ za šumu). Šuma u imenu u biti je ostatak iz prošlosti: nekada je to područje bilo bogatom drvećem. Logično je da smo svi išli prema tamo. Navodno je i Vittorio Sgarbi, najpoznatiji talijanski povjesničar umjetnosti, opatiju okarakterizirao kao “čudesna”. Ona, kao srce mjesta oko kojeg se ono zapravo i razvilo, danas je njegov najljepši ukras i najveća atrakcija. Mi smo imali taman dovoljno vremena da prošećemo do nje, i malo unutar nje. Bio je to krivo. Trebali smo ostati duže.

No što je tu i nadamo se, ako vas ovaj tekst zainteresira, da na svom putovanju nećete napraviti istu grešku. I da ćete tom talijanskom mjestašcu, ali i samom samostanskom kompleksu, posvetiti više vremena. Sesto al Reghena toliko je šarmantan da zaista zaslužuje više. Dakle, u njemu se sve vrti oko spomenutog kompleksa rođenog doista davno, u prvoj polovici 8. stoljeća, a koji je poseban i po tome što nalikuje na utvrđeni srednjovjekovni dvorac. Naime, samostan ima svoje zidine, imao je i svoje obrambene tornjeve i kule. U kompleks smo ušli kroz jedini toranj koji i dalje stoji, toranj Grimani iz 15. stoljeća. On je jedini preostao od njih sedam.

Ulaz vodi do tamošnjeg ‘trga’. Mnogo stvari tu ima, no možda se najviše ističe upravo zvonik izgrađen na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, a koji je nekada služio i kao promatračnica. Kraj zvonika produžili smo, u potrazi za hladom, u zelenilo dvorišta. I tamo pronašli uzdignutu pješačku stazu, odnosno šetnicu koja će vas dovesti opet na početak, odnosno do ulaza. Kratka je to, ali lijepa šetnjica. Na ‘samostanskom’ trgu nalazi se, među ostalim, Palazzo del Comune, u kojem je stanovao opat. Samostanski kompleks je poznat po svojim značajnim freskama koje su u 14. stoljeću izradili učenici talijanskog umjetnika i graditelja Giotta. U kripti se pak čuva urna sv. Anastazije.

Povijest mjesta Sesto al Reghena je doista duga te, u najmanju ruku, burna. Primjerice, u 9. stoljeću su ga devastirali Mađari. No, ponovno se ‘rodio’, 960. godine. Još jedno ključno razdoblje u povijesti grada predstavlja i mletačka invazija 15. stoljeću… No, korijeni su mu još stariji. Mjesto na kojem se danas nalazi samostan, a oko njega gradić bilo je naseljeno još u brončano doba, a u rimsko vrijeme tamo se nalazila jedna od rimskih vojnih postaja na cesti prema sjeveru. Na to ukazuje i samo ime mjesta. ‘Sesto’ znači šesti, a ta se rimska postaja nalazila na šestom miljokazu na tom pravcu. Reghena je, s druge strane, ime rijeke koja protječe kroz grad.