Ovi kameni šiljci koji paraju nebo jedan su od dva najzaštićenija kutka prirode u Hrvatskoj: čovjek tu ne smije baš ništa mijenjati

Na tom mjestu potraga za surovom ljepotom završava. Upravo tako bismo opisali Bijele i Samarske stijene, strogi rezervat prirode u Gorskom kotaru u kojem ona nije štedjela na svom ‘umjetničkom izričaju’: stijene su okomite i šiljaste, izviru iz dubokih ponikvi na čijem dnu snijeg i led žive ‘vječno’, gdje je čovjek mali i ponizan, što iz opreza što zbog ljepote. Strogi rezervat Bijele i Samarske stijene ono su najbolje od prirode, a ovo je njihova priča…

Nazivaju ih, i to s pravom, jednim od najimpresivnijih krajolika u Hrvatskoj. Strogim rezervatom prirode proglašene su u siječnju 1985. godine, a ukras su planinskog lanca Velika kapela. Status, ‘najozbiljniji’ na ljestvici zaštite, znači da na njihovu području prirodu možete vidjeti u njezinu očuvanom, netaknutom stanju. Na području strogog rezervata, naime, nije dopuštena praktički nikakva ljudska aktivnost i intervencija. Bijele i Samarske stijene jedan su od dva stroga rezervata prirode u Hrvatskoj. Drugi su Hajdučki i Rožanski kukovi na Velebitu. Strogi rezervat prirode Bijele i Samarske stijene proteže se na površini od ukupno 1175 hektara.

Ti prirodni ‘gradovi’ šiljaka i stijena, koje se nad gustu šumu uzdižu poput neobičnih nebodera, puni su ekstremnih elemenata: između ‘bodeža’ i gromada stijena, ponekad visokih i 50-ak metara, nalaze se duboke provalije, žljebovi, pukotine… Sami vršci dotiču pak oblake, mogli bismo reći: Bijele stijene uzdižu se do visine od 1335 metara, dok su Samarske tik iza njih, samo 30 metara niže…

Što se tiče Bijelih stijena, njihovo ime sve govori. Područje je to visokih bijelih šiljaka i provalija, ali i tzv. vrtova, malih čistina između stijena… Jedan od tamošnjih najinteresantnijih i najpamtljivijih momenata su tzv. Prsti, odnosno pet kamenih šiljaka koji podsjećaju na ruku. Fascinira i dolac s tzv. kapelicom okružen stijenama, a u koji se ulazi kroz prolaz ispod stijene Slonova brada. Od tamo kreće i Vihoraški put. Za njega kažu da je jedna od najtežih planinarskih staza u Hrvatskoj.

Samarske stijene, koje su ime dobile po samaru, starinskom sedlu za životinje, nalaze se dva kilometra zapadno od Bijelih stijena, od kojih ih dijeli Crna draga. Sastoje se od 20-ak kamenitih skupina koje okružuju šume. Inspirativne su i neke od njih dobila su, zbog svog izgleda i asocijacija koje se vežu uz njega, specifična imena, primjerice Šator, Dvorac, Amfiteatar…

I Bijele i Samarske stijene, odnosno rezervat općenito, dom su brojnim endemskim i rijetkim biljnim vrstama. Najzvučnije ime među njima jest runolist. Isto tako, na području rezervata ima i medvjeda, vukova, risova… Brojne su i ptice, a ima i zmija.

Zahvaljujući svojoj ljepoti, ali i izazovnosti terena, Bijele i Samarske stijene poslastica su za planinare. Mrkopalj i Jasenak se spominju kao dva odredišta za početak istraživanja strogog rezervata u kojem se planinarenje ne preporučuje početnicima. Kao jedan od najvećih tamošnjih izazova za planinare spominje se stijena koja je dobila ime Ljuska.

U kontekstu planinarenja, valja svakako spomenuti i Ratkovo sklonište koje u principu predstavlja jednu od rijetkih ljudskih intervencija na području strogog rezervata prirode. Izgrađeno je 1952. godine, a smatra ga se jednim od najzanimljivijih skloništa u Hrvatskoj: doslovno se nalazi u ‘zagrljaju stijene’.

Hajdučki i Rožanski kukovi, skupina stjenovitih velebitskih vrhova, institucijom strogog rezervata su zaštićeni od 1969. godine. Nalaze se na sjeveru Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Površina rezervata je 1220 hektara, riječ je o jednom od najneprohodnijih područja Velebita te domu nekih od najvećih vertikala na svijetu. Kroz neke njihove dijelove vodi i Premužićeva staza, jedna od najslavnijih i najljepših planinarskih staza u našoj zemlji.