Sandra je posjetila Japan i ima nekoliko savjeta za nezaboravno putovanje: „Svima preporučujem da prije puta istraže pravila ponašanja u toj zemlji“

Sandra Petrač, jedna od najpoznatijih hrvatskih putnica, lice iza sada već slavnog imena ‘Take you to‘ koje na društvenim mrežama broji desetke i desetke tisuća pratitelja, nedavno se vratila iz Japana. Nismo mogli dočekati da joj se javimo i doznamo sve – od toga kako joj se svidjela ta zemlja, koje stvari su na nju, kao iskusnu putnicu, ostavile najsnažniji dojam, ali i da nam otkrije neke od svojih savjeta i preporuka vezanih uz putovanje u tu zemlju, od stvari na koje bi trebalo pripaziti prilikom planiranja puta do preporuka smještaja. Želje su nam se ostvarile – slušajući je poželjeli smo odmah sjesti u avion i uputiti se u tu državu koja, vidjet ćete i sami iz njezine priče, na momente za naše pojmove izgleda kao druga planeta. Razgovor je krenuo od osnova – avionske karte…

Za Sandru je Japan već dugo želja. No, tu želju, kaže, ni ona ni suprug, s kojim je tamo i putovala, nikada nisu forsirali. Znali su kakve su tamo cijene i da se za Japan treba financijski pripremiti, no onda su se sasvim slučajno zvijezde nedavno posložile. Veliki kineski avioprijevoznik, pojašnjava Sandra, imao je dobru liniju iz Budimpešte preko Šangaja, a avionske karte su za dvije osobe platili samo 1100 eura. Isto tako, nedavno su se iz Japana vratili i njihovi prijatelji i savjetovali im da odu čim prije jer je i jen najniži u nekoliko posljednjih godina.

I tako su krenuli, kaže, spremni da će im to biti jedno od najskupljih putovanja ikada. No, na kraju je ispalo, dodaje, jeftinije nego što su mislili te nije bilo nekih neugodnih cjenovnih iznenađenja. Sandra navodi kako postoje pristupačne opcije za let i iz Beograda, ali da ona osobno smatra Budimpeštu jednostavnijom opcijom – nema graničnih kontrola i dugog čekanja na graničnim prijelazima. Podsjeća da hrvatski državljani za Japan ne trebaju vizu, da e-sim radi bez problema te da nisu dobili dojam da ljudi tamo, kao što se priča, ne govore engleski. Kada je to bio slučaj, pomagali su si Google Translateom. I da, savjetuje svima da, osim kartica, imaju malo gotovine jer će im zatrebati, primjerice tijekom ulaska u hramove.

Drugi Sandrin savjet ticao se samih priprema. Putovanje u Japan, u kojem su proveli 12-ak dana, bilo joj je jedno od logistički najzahtjevnijih putovanja na kojima je bila, kaže. Onima koji u Japan idu u vlastitom aranžmanu savjetuje da se dobro pripreme. „Toliko toga želiš vidjeti, a nikad dovoljno vremena… Tokio je najveći grad na svijetu, a imaš tri dana za njega… Kako se kretati između gradova, što vidjeti od prirode, hramova, gdje jesti, u kojem kvartu spavati…“, pobraja Sandra, čiji je profil Take you to, kaže, nastao iz hobija, kao velike zaljubljenice u putovanja.

Ona i njezin suprug pripremali su se oko tri i pol tjedna za putovanje u Japan. „Na kraju smo se podijelili. Ja sam tražila smještaj, suprug je rješavao prijevoz između gradova i jednostavno smo stavljali kvačice tko je što napravio. Radila sam i tablicu što bi htjeli posjetiti… Primjerice, za Tokio sam stavljala dnevno dva, tri kvarta, a koji su bili jedni pokraj drugih… “ objašnjava Sandra i dodaje kako su na ovom putu u Japan ‘riješili’ ona najrazvikanija mjesta, a da će iduće putovanje tamo – a nada se da će se i to ostvariti – posvetiti nekim ‘skrivenim draguljima’, prirodi i manjim mjestima.

Tvrdi da je priprema na momente bila stresna, ali da je rješenje za smanjenje tog stresa krenuti s pripremama ranije nego što su krenuli oni. Primjerice, kao jednu od logističkih zavrzlama na koju su naišli navodi kupovinu karata za vlak, primjerice Japan Railway passa. Upravo su vlakovi bili glavni vid prijevoza na koji su se oslanjali za kretanje između gradova, dok su u samim gradovima koristili metro.

Potrebe za unajmljivanjem automobila ovaj put nije bilo. No, kaže, trebalo im je četiri dana da točno shvate kako i što s tom propusnicom, odnosno kako se ona točno može kupiti i što to podrazumijeva. Isto tako, dodaje, mnoštvo stranica je na japanskom jeziku. No, vožnju jednim od tih brzih vlakova, koji postižu brzinu i od 300 kilometara na sat, svrstava među stvari koje bi u Japanu obavezno trebalo probati.

U 12 dana boravka u Japanu posjetili su Tokio, Osaku, Naru, Kyoto i Hakone. U Nari su bili, primjerice, u parku jelena, a u Hakoneu koji je poznat po termalnim izvorima su se penjali na vulkan te bacili pogled na Mount Fuji koji je, kaže, po prvi puta otkad postoje mjerenja bez snježne kape u ovo doba godine što je Japance jako zabrinulo. U planu su bili i Hirošima i ‘otok zečeva’, no čak i u Japanu, govori Sandra, čiji su vlakovi poznati po točnosti i pouzdanosti, dođe do otkazivanja.

No, to otkazivanje, izazvano višom silom, tamo se ne shvaća olako, dodaje. Svi su se ispričavali i bili izbezumljeni. “Jak je bio tempo. Čak mi je drago da je na kraju otpala ta Hirošima jer bismo nakon toga trebali još jedan godišnji odmor. No, ovako smo ostali dan, dva duže u Kyotu i imali laganiji tempo“, govori Sandra koja se inače bavi digitalnim marketingom, a osim što je zaljubljenica u putovanja, jako voli i slatko, životinje, knjige i druženja.

S obzirom na itinerar koji su imali, pitali smo je koje bi destinacije preporučila onima koji imaju vrlo ograničeno vrijeme boravka u Japanu. “Tokio i Osaka, plus Kyoto. Kyoto je Japan kako ga svi zamišljaju, ima 1600 hramova, park gejši, male vrtove, kuće čajeva, dok su Tokio i Osaka tehnologija, inovacija… Kyoto je običnim vlakom udaljen samo 30 minuta. Dakle, mogu sletjeti u Osaku i otići u Kyoto, ne trebaju kupovati ni skupe karte za brze vlakove koje mogu koštati nekoliko stotina eura”, savjetuje Sandra.

Na pitanje što je na nju ostavilo najveći dojam i zapanjilo je, Sandra je odgovarala dugo. A upravo uz to se vezao i njezin idući savjet – putnicima u Japan preporučuje da ipak malo prouče pravila ponašanja u toj zemlji. Nikada dosad nije tako nešto preporučila, no ovo je sasvim neka nova razina, kaže. “Teško se naviknuti na red i do koje su razine disciplinirani. Nitko neće baciti smeće na pod, nitko neće pričati glasno, nitko neće prelaziti cestu na crveno iako nema automobila. Nije da se par njih pristojno ponaša, nego svi… Mi pričamo glasno, i ne gledaju te ružno, ali nakon par minuta shvatiš… Nema šanse da netko baci kaugumu… Baš se vidi taj kolektiv društva, da svi rade za neko veće dobro. To mi je najfascinantnije“, navodi Sandra.

No, ima još neobičnih stvari. „Najčudnija stvar koju sam vidjela, to su jako zgodne djevojke koje stoje na cesti s natpisima na kojima piše cijena. Prostitucija je tamo zabranjena, nazivaju ih djevojkama za druženje. Ima i klubova za seksualne aktivnosti ili pak dućana u koje mogu samo muškarci, u kojima si odaberu film te se samozadovoljavaju… Isto tako, postoje i tzv. maid cafei, u kojima rade djevojke obučene u školarke te ne pričaju nego mijauču….”, prepričava Sandra.

To ni približno nije jedina stvar koja je tako drugačija od onog na što smo navikli. Jedna od njih je, naravno neizostavna tema svakog odlaska u Japan, a to su tamošnji WC-i. “Ne znam bih li to uopće nazvala WC-om, to je svemirski brod. Guglali smo kako da to dovedemo doma”, šali se Sandra, naglašavajući kako su takvi high tech WC-i posvuda, dakle i u javnim toaletima, koji su pak, dodaje, nerealno čisti, bez obzira radi li se o metrou ili pak parkovima.

Isto tako, navodi kako je u Japanu jako izražena i sklonost gejmingu te da postoji puno igraonica u kojima igrice igraju osobe svih uzrasta, od djece u dobi od tri godine do 90-godišnjaka. Isto tako ne vole se ni fotografirati, osjetljivi su i na napojnice koje se u Japanu ne ostavljaju. „Vratili su nam napojnicu, a imali smo i situaciju gdje je jedna gospođa došla na automat i nedostajalo joj je par jena te joj je moj suprug Mario želio pomoći i dati par kovanica, no ona se uvrijedila smatrajući da je to iskaz sažaljenja…”, prisjeća se Sandra.

Posebna priča u Japanu je i hrana. „Poklanja se velika pažnja hrani, kvaliteta namirnica je nevjerojatna, vidiš da je sve svježe i uvijek se potrude da ta hrana lijepo izgleda. Hrana je tamo umjetnost. Bilo u supermarketima, na tržnicama ili u restoranima, opcija ima za svakog. Otišli smo, primjerice, na večeru gdje smo sushi platili par stotina eura, a dan prije smo jeli u ‘eat and go’ za šest eura. Nama nije problem jedan dan jesti na tržnici, a drugi otići na neki fine dining”, objašnjava Sandra i kaže da je sasvim moguće stisnut budžet u ovom segmentu te svima savjetuje da obavezno probaju sushi.

Posebno su iskustvo i smještaji. Sandra onima koji namjeravaju putovati Japanom preporučuje da pokušaju odsjesti u nekom od ryokana, tradicionalnih japanskih smještaja, uz koje dolazi također niz pravila, od toga što nosiš, kako se jede, kako izgleda tradicionalni obrok… „Uz jedan od ryokona u kojem smo odsjeli bio je i onsen, dakle bio je kao mini hotel, dok je drugi ryokan bio u Kyotu star gotovo 300 godina kojeg sve to vrijeme vodi jedna obitelj. Osjećaj je kao da si doma kod njih i na trenutke se počneš osjećati neugodno koliko su ljubazni… Ne znaš kako da zahvališ, samo da ti ne bacaju latice pod noge. Ryokani znaju bit malo skuplji, ali su nam jedna od najljepših uspomena”, kaže.

No, isto tako je, dodaje Sandra, zanimljivo iskustvo i capsule hotel. “Neki kažu, nema šanse, zašto želiš spavati u mrtvačnici… Na recepciji sam htjela odustati, u smislu ‘ajmo naći nešto gdje se mogu protegnuti i udahnuti’, no suprug mi je rekao ‘daj pogledaj malo pa ćemo vidjeti’. Na kraju smo ostali, ja sam se naspavala najbolje ikada, on kaže da ne bi ponovio”, govori Sandra.

Sandra ima savjet i oko pakiranja i šopinga u Japanu. Kaže da je istraživala kako se pakirati za tu zemlju i da se većina savjeta odnosila na to da ponesete prazan kofer i tamo odete u šoping. Pretjeruju, mislila je, sigurno nije tako…. No, ipak jest. „Išli smo u šoping u Ameriku, koji je na glasu kao dobar, no najbolji šoping dosad je ipak bio u Japanu. Cijene su fenomenalne, imate neke njihove modne kuće, second hand je jako dobar… I sniženja su isto dobra, i još postoji tax free povrat za sve“, govori Sandra te onima koje to zanima, savjetuje da ostave barem dan ili dva za šoping. Tamo, dodaje, možeš kupiti jeftino i kofer. Oni su učinili upravo to i vratili se s dodatnim koferom doma, a avioprijevoznik im je ionako dozvoljavao mogućnost dva kofera od po 23 kilograma po osobi.

Sandra svakako navodi kao jedno od nezaboravnih iskustva i makeover u gejšu. Da će to napraviti znala je čim su rezervirali karte i to joj je bila velika želja. „Samo sam išla provjeriti gdje ću i tko ima dobre recenzije. Naime, u Kyotu su ulice pune obučenih turista, no vidiš po kvaliteti materijala o čemu se radi. Makeover je koštao za nas dvoje 160 eura, ali to je kimono od svile star preko 100 godina, od 12 slojeva… Tu je i perika, šminka, kuća u kojoj se sve to radi… Doista ulaziš u cipele gejše….”, govori Sandra.

Također objašnjava kako je tako odjeven doista teško hodati. Kimono ima šest, sedam kilograma i jako je stegnut te moraš paziti da svaki korak popratiš udahom, dakle mali koraci, mali udasi. “Divim se tim ženama koje su uspjele biti u tome par sati ili cijeli dan”, govori Sandra. Napominje kako cijelo iskustvo prati i profesionalni fotograf te doista predstavlja uspomenu za cijeli život.

Na kraju, stavljamo pred nju težak zadatak – tražimo je da nam izdvoji pet stvari koje su na nju ostavile najveći dojam u toj zemlji. „Iskustvo preobrazbe u gejšu. Hrana općenito. Ryokan u kojem se i ti naučiš ponašati drugačije i općenito poneseš nešto od toga ponašanja doma. Tokio, kojim jednostavno treba hodati i upijati tu atmosferu… I ta japanska ljupkost, sklad. Sve je, od kućica do drveća i čistoće, sve je ljupko i milo, slatko…“ zaključuje Sandra.