Petar i njegovi psi otkrivaju blago skriveno ispod turopoljske šume: krenuli smo s njim u “lov” i shvatili zašto su tartufi tako cijenjeni

Opaaaa, bravo Njuki! Uzvik oduševljenja prolomio se šumom kad je sitna kuja sive, kovrčave dlake počela žustro iskapati zemlju, a njezin gazda iz rupe koju je napravila izvadio crni, neugledni grumen. Taj grumen je crni tartuf, uzvik je, priznajemo, došao iz naših usta, a vlasnik Njuške, od milja Njuki, je tartufar Petar Alebić koji je na ovakve pronalaske, za razliku od nas, ipak već navikao. Nalazimo u Turopoljskom Lugu, da nas triput okreneš ne bi bili sigurni kojim putem poći kući, ali u iskusnim smo Petrovim rukama s kojim smo se uputili u pravi lov, odnosno potragu za tartufima.

Iskreno, pomalo smo očekivali da će Petar s Njuškom pozirati fotografu na samom rubu šume, odvesti ju do nekog obližnjeg mjesta na koje je ranije zakopao tartuf, ponosno ga izvaditi za fotografiju, čime bi naša reportaža bila brzo gotova, bez puno muke, hodanja i bez uboda komaraca. No Petar je naš poziv da nam otkrije sve tajne potrage za tartufima u Turopolju shvatio ozbiljno. I odlično da jest. Jer tek kad smo s njim zakoračili u šumu, ušli u njezinu dubinu preskačući odlomljene grane i tjerajući komarce, mogli smo dobiti dojam zašto je tartuf toliko cijenjen i koliko ga je, zapravo, teško pronaći.

Možda vam, kao i nama, pri spomenu tartufa prva na pamet pada Istra, no mogla bi vas iznenaditi informacija da ih na najvećem hrvatskom poluotoku, u odnosu na Turopolje, Slavoniju i ostatak šumovite kontinentalne Hrvatske, zapravo ima relativno malo. Što je i logično, šumski uvjeti su vrlo slični, a površina šuma bitno veća.

Zato je u posljednjih nekoliko godina turopoljski tartuf napokon počeo dobivati priznanje koje zaslužuje, a ponosno ga na jelovnicima drže i brojni lokalni restorani, od Velike Gorice do Zagreba. A mnoge od njih u šumi su pronašli upravo Petar i Njuška ili druga dva Petrova psa, Kali i Bianca. Često im se pridruži i Petrova kćer Anita, koja s tatom u šumu odlazi od svoje četvrte godine.

U trenutku kad smo se našli usred turopoljske šume, Petar u njoj nije bio jedno dva tjedna zbog godišnjeg odmora. Definitivno ništa od pronalaska prigodno pripremljenog za novinare, zaključujemo. Brzim korakom koračamo prvim dijelom šume, Petar se ni ne obazire na okolicu, zna točno kamo ide. Slijedimo tok Odre, Njuška juriša prva, a mi pokušavamo pratiti njezin tempo. Napokon dolazimo do dijela na kojem će krenuti potraga. Petar zna da ih ovdje ima, a zna i Njuška. Pušta ju s uzice i ona kreće znatiželjno njuškati svaki centimetar zemlje pritom živahno mašući repom.

Kad nanjuši nešto pod zemljom, pas počinje kopati, a to je trenutak kad mu Petar hitro prilazi i pridružuje se potrazi. Tartuf je, objašnjava, poslastica za sve životinje, i pas bi ga rado pojeo da smije. Njuška radi s pet posto provizije, smije se, a njezina mama je na desetak. Toliko, naime, vrijednog plijena u prosjeku pojedu u svakom lovu.

„Tartuf dozrijeva pod zemljom, on je poput krumpira, i tek kad sazre počne puštati miris koji pas osjeti. Možda smo već deset puta prošli ovim istim putem, ali tek sada je ona počela kopati. Od trenutka kad sazre imamo samo dan, dva da ga pronađemo. Tartuf je, vidiš, poslastica za sve životinje, ako ne dođemo mi po njega pojest će ga crvi, divlje svinje, svi ga vole,“ objašnjava nam Petar.

U turopoljskim se šumama sada najviše može naći ljetni crni tartuf, koji bude dosta blizu površine, a nađe se i vrjednijih bijelih tartufa koji znaju biti ukopani i 70 centimetara ispod površine. Kad pas pronađe ovo podzemno blago, tartufar pažljivo posebnim alatom kopa oko njega kako ga ne bi oštetio, lagano ga iskapa, a na kraju dana ga četkicom čisti od zemlje. Tek tada je ova vrijedna gljiva spremna za prodaju u restorane.

Iako smo nakon prvog Njuškinog pronalaska mislili kako imamo ludu sreću, pokazalo se da Petar naprosto zna na koji dio šume treba ići. Dugogodišnje je to iskustvo. Nakon prvog, uslijedio je još jedan pronalazak, pa još jedan, a nakon nekoliko sitnijih tartufa, napokon smo iskopali i jednog kapitalca. Petrov džep bio je sve puniji, a Njuki je nakon svakog otkrića veselo mahala repom na nagradni kolačić.

Unatoč komarcima i neprikladnoj odjeći (na vrući dan, Petar je bio u dugim hlačama, jakni i visokim gumenim čizmama. Mi, naravno, nismo), bilo nam je drago što reportaža nije „zbrzana“, što smo doživjeli pravu potragu i iz prve ruke sudjelovali i veselili se svakom novom pronalasku.

Zanimalo nas je kako je Petar, 40-godišnjak iz Velike Gorice, završio u šumi kao tartufar, kakav ga je splet okolnosti do toga doveo. Ovaj diplomirani ekonomist otkriva nam da je sve počelo s gljivama, ali ne prehrambenim nego ljekovitim, i da je prekretnica bila edukacija u Americi na koju je imao priliku otići.

„U Zagrebu imam laboratorij u kojem iz micelija uzgajam ljekovite gljive, vrste poput Shiitake, Reishi, Cordyceps i Lavlje grive, i to mi je primaran posao. U tartufarstvu uživam, ali to mi je više hobi, jer jedne ih godine bude puno, već sljedeće ne skupiš gotovo ništa. Tako je to kad ovisiš o prirodi,“ objašnjava nam Petar.

U tajne tartufarskog posla, otkriva nam, uputio ga je jedan stariji gospodin iz Slavonije, Zdravko Kvesić, koji mu je prenošenjem svojeg iskustva uštedio godine i godine učenja. On je tartufe počeo istraživati još osamdesetih godina prošlog stoljeća i Petru je nesebično prenio svoja znanja.

Turopoljski tartuf jednako je kvalitetan, aromatičan i cijenjen kao i onaj iz Istre, poslužuje se u restoranima u Italiji pa čak i u Americi, ovaj se dragocjeni gomolj napokon polako rješava predrasude da je manje kvalitetan od onog pronađenog u Istri. Naš je lov, kojem smo, doduše, bili samo promatrač i navijač, završio s dosta sitnijih i par krupnijih crnih tartufa. Petar pamti i one rekordne, jedan bijeli od 270 grama i crni od 290 grama. Ali za takve kapitalce treba se pogoditi puno toga. Prirodu ne možeš prisiljavati ni požurivati. I baš zato Petar ovaj dio posla toliko voli.

Dio tajni njegovog posla mogu otkriti i turisti jer Petar ima položen tečaj za pustolovnog vodiča. Vodi nekoliko različitih izleta u kojima ljude vodi u šetnju sličnu ovoj koju smo i mi prošli, daje im priliku da i sami iskopaju tartuf nakon što ga pas pronađe i provedu uzbudljiv i ispunjen dan u prirodi. Kakav prekrasan način za upoznati Turopolje i tajne koje krije njegovo podzemlje!