U Istri se gradnja skloništa nekad plaćala jednom ovcom: Branko je svoj prvi kažun sagradio još kao student

Za neke su možda tek ‘gomila’ kamenja u polju koja ne zaslužuje puno pažnje. Za druge predstavljaju cijeli jedan univerzum umješnosti, ljepote, povijesti i vrijednog rada. Među ove potonje spada i Branko Orbanić. Nazvala bih ga majstorom za istarske kažune, čuvarem tih skromnih, a opet tako fascinantnih kamenih zdanja. Zna ih u dušu. Stoga su i sva pitanja bila u tom tonu, a odgovori iznimno poučni. Često su nas vraćali u neka prošla vremena, kada je zemlja doista bila najveće blago.

Njegova ljubav prema kažunima krenula se razvijati još za vrijeme fakulteta. Studirao je arhitekturu i na drugoj su godini trebali napraviti seminar. Bilo je to 1983. godine, prisjetio se, kada je kao temu odabrao kažun. I shvatio da o njemu ne može pisati ako ga ne razumije: otišao je na teren, a onda izgradio i svoj prvi kažun.

Shvatio je da je ključ kažuna upravo njegova jednostavnost. „Svaka dobra arhitektura je u osnovi vrlo jednostavna i lako razumljiva. A narodna arhitektura ne radi ono bez čega se može, ona je čista funkcija, prosijana i pročišćena kroz povijest…“, krenuo je pričati Branko Orbanić iz Žminja, inače vlasnik Kapitela, obiteljske tvrtke za restauraciju i konzervaciju spomenika kulture.

Danas, rekao je, više nema snage graditi ih kako ih je gradio kao student, no definitivno radi na izgradnji razumijevanja za tu predivnu suhozidnu građevinu koja se bazira na resursu kojeg je bilo u izobilju: kamenu.

Gradnja kažuna svoje zlatno doba doživjela je krajem 19. i početkom 20. stoljeća. „Bilo je to tada ruralno okružje, nije bilo industrije, nego su sve generacije od malih do baka i djedova, bili doma, svi su kolektivno išli u prirodu obrađivati polja i baviti se stočarstvom. To je bila osnovica života. Polja su imala malo zemlje, a puno kamena koji su morali negdje deponirati. Tako je suhozid oko parcele imao trostruku funkciju, on je bio i deponija i međa i ograda“, pojašnjava Branko Orbanić.

No, kako su cijele dane provodili na polju, udaljeni i po nekoliko kilometara od svojih domova, trebali su se, a kako bi očuvali svoje zdravlje, braniti i od sunca, vjetra i kiše, odnosno nevremena, govori dalje Branko. Stabla im tu nisu mogla pomoći: s jedne se strane obrađivao svaki pedalj zemlje, s druge je drvo bilo posječeno radi ogrjeva. Od krošanja je ostalo samo ono što donosi plod. U tom nedostatku prirodnih skloništa mogućnost za jedno naposljetku je pronađena u tom deponiranju kamenja.

Tu se počeo rađati kažun. „U tom kamenju je ostavljana rupa, udubljenje koje je štitilo od vjetra i sunca. No, kiša je prodirala kroz tu gomilu pa je ta rupa ubrzo dobila krov od pločastog kamenja koje se polagalo na vrhu kao obrana od kiše. Tako je osmišljeno prvo sklonište. No, kako su se radovi u polju odvijali tijekom cijele godine, to je sklonište ubrzo poraslo dimenzijama, pa čak postalo i samostojeći objekt koji se sastojao od prstenastog zida i stožastog krova od kamena. U Istri ga zovu kažun, no karakterističan je za cijeli Mediteran, pa čak i šire, ima ih i u Britaniji, Švedskoj, čak i u Njemačkoj“, pojašnjava Branko.

U narodnoj arhitekturi nije se radilo ono bez čega možeš, naglašava. Za vrata kroz koja bi prolazio uspravno trebalo je dizati zid te onda napraviti i viši krov. Ali zašto bi to radio ako se možeš malo sagnuti, pojašnjava Branko. Sve je bilo racionalno. Isto tako, dodaje, ta narodna arhitektura se u početku nije bavila ni estetikom, nego je ona došla sama po sebi. „Ako složiš kamen u neku harmoniju i funkciju, na kraju to postaje znanje, a onda je i rezultat estetičan… Tako su se razvili i graditelji, osobe koje su znale tehnike gradnje, a koje su bile pozvane i bile vođe skupine ljudi koji su radili na kažunu. Tada se mali kažun, za pet, odnosno šest osoba, plaćao jednu ovcu“, kaže Branko Orbanić.

Kažuni su se gradili i za životinje, odnosno služili su kao sklonište i za stoku. Oni su bili većih dimenzija, no ograničeni na unutarnji promjer do 4,20 metara, u smislu kažuna koji se gradi bez pomagala. Ako bi jedan takav bio premali, izgradili bi ih više, kaže.

Kažun kao zdanje s vrlo malo graditeljskih detalja, elementarno, ali jako funkcionalno te usklađeno s materijalom i prirodom, nije bilo blagonaklono prema ljudskoj kralježnici. „Za kažun unutarnjeg promjera tri metra i vanjske visine od četiri metra treba vam oko 30 kubika kamena. Jedan kubik ima približno dvije i pol tone, to je dakle približno 75 tisuća kilograma ili 75 tona“.

Dotakli smo se i očuvanja kažuna. U današnje doba hiperprodukcije i mega ponude, govori on, ako tradicijske obrte i baštinu koju smo zatekli popravljamo samo s modernim materijalima i brzo zato što nemamo vremena ni razumijevanja, onda to ne znači čuvanje. Razumljivo je da neke stvari moraju biti žrtva razvoja, te navodi primjer autoceste. Ona ne može krivudati oko kažuna i suhozida, no smatra da su preduvjet očuvanja u tom smislu razmišljanje i postavljanje uvjeta. „Idemo onda, kao kompenzaciju, popraviti toliko i toliko kažuna i suhozida uz autocestu“, kaže.

Teško je znati koliko danas ima kažuna u Istri. Fascinantan je i primjer samog Vodnjana, gdje se uostalom nalazi i Park kažuna, u kojem Branko povremeno drži i predavanja ili pak radionice izgradnje istih koje se obično održavaju u svibnju. „U zlatno doba kažuna sve su tamošnje obitelji, njih 700 ili 800, imale barem pet ili šest polja, a svako polje sklonište. Ako sve to pomnožimo govorimo o tisućama skloništa, ali raznih oblika“, govori. Mnogi od njih danas su prepušteni prirodi…

„Ako ćeš nešto čuvati, ako ćemo čuvati baštinu, onda je moramo voljeti, a ako ćemo je voljeti onda je moramo razumjeti. Svaka ljubav počinje od razumijevanja…,“ zaključio je Branko.