Za vikend smo usred prirode pojeli odličan ručak za samo 9 eura! Fiš od četiri vrste ribe u selu poznatom po rodama potpuno nas je oduševio

Iako nas je jutro na kontinentu danas dočekalo u nešto hladnijem izdanju, uz kišu koja uporno pada i temperaturu nižu za nekoliko stupnjeva, srećom tu su još uvijek svježa sjećanja na sunčani vikend koji je bio kao stvoren za izlet. U subotu smo se zaputili prema Sisku i dalje prema Parku prirode Lonjsko polje, tom pomalo zanemarenom, ali nevjerojatno zanimljivom dijelu Hrvatske koji svaki put iznova pokaže koliko toga ima za ponuditi. Nakon nekoliko sati istraživanja, vožnje kroz sela i uživanja u prirodi, nekako se spontano nametnulo pitanje „A gdje ćemo jesti?“. A kad se već nalazite nadomak mjesta koje nosi titulu europskog sela roda, izbor zapravo i nije bio težak. Put nas je odveo u Čigoč i na izletište Tradicije Čigoč.

Stigli smo u subotu oko tri popodne i odmah je bilo jasno da nismo jedini koji su imali istu ideju. Parking je bio pun, unutra gužva, dvije velike grupe zbog krizme. U takvim situacijama obično očekujete čekanje i lagani kaos, ali ovdje to nije bio slučaj. Pitali smo imaju li mjesta za dvoje, rekli su da imaju i za nekoliko minuta već smo sjedili za stolom.

Ubrzo dolaze dvije čaše škrleta, što je nekako logičan izbor kad ste u ovom kraju… Gledamo jelovnik, razmišljamo što uzeti, pitam konobara za preporuku između soma ili šarana sa žara. Kaže da osobno ne voli ribu, ali bez razmišljanja preporučuje fiš. I bio je u pravu.

Moram priznati, kao Dalmatinac nisam nikad bio veliki fan riječne ribe. Uvijek sam je doživljavao kao nešto što nije ni blizu one s mora. Ali zadnjih nekoliko godina kontinentalna izletišta i restorani me polako razuvjeravaju, a ovo je bio još jedan dokaz zašto.

Fiš je stigao za nekih petnaestak minuta i već na prvi pogled izgledao je točno onako kako treba. U njemu šaran, štuka, som i smuđ, domaća tjestenina, sve lijepo povezano u gusti, topli umak. Nije bio ni prejak ni blag, taman pogođen. Riba je bila mekana, bez onog intenzivnog mirisa koji zna smetati, a tjestenina kao da je upila sve okuse.

Na jelovniku ima još svega, od lovačkog gulaša do posavskog lonca s nekoliko vrsta mesa, pa do klasičnih jela s roštilja. Jasno je da ovdje ciljaju na širu publiku i da svatko može pronaći nešto za sebe, bilo da ste došli baš ciljano na fiš ili vam se više jede nešto „sigurnije“ poput ćevapa, ražnjića ili bečkog odreska.

Cijene su, barem u našem slučaju, bile više nego korektne i to je možda jedan od najvećih aduta ovog mjesta. Fiš za devet eura danas stvarno rijetko gdje možete dobiti, pogotovo ovakav, s četiri vrste ribe i domaćom tjesteninom. Ono što je posebno zanimljivo jest da ni ostatak jelovnika ne odskače u negativnom smislu. Naime, lovački gulaš košta 11 eura, a posavski lonac, konkretno jelo koje uključuje više vrsta mesa i dolazi kao ozbiljan obrok, samo 13 eura.

Kad pogledate širu sliku i usporedite s cijenama u gradovima, pogotovo na obali ili u turistički razvikanijim mjestima, ovakvi iznosi danas djeluju gotovo nestvarno. Ovdje nemate osjećaj da plaćate „lokaciju“ ili trend, nego isključivo ono što ste dobili na tanjuru. Porcije su poštene, hrana je konkretna i zasitna, a cijene ostaju u nekom razumnom okviru koji ne tjera na razmišljanje o krajnjem iznosu računa prije same narudžbe.

Izletište vodi obitelj Barić i to se osjeti u uređenju cijelog imanja. Osim restorana imaju i smještaj u drvenim kućicama koje se baš lijepo uklapaju u cijeli ambijent. To je onaj tip mjesta na kojem bez problema možete ostati i duže od jednog ručka. Desert nažalost nismo uspjeli „strpati u želudac“. Na jelovniku se hvale palačinkama koje, po svemu sudeći, imaju svoju publiku, ali nakon ovakvog ručka jednostavno više nije bilo mjesta. Umjesto toga, odlučili smo napraviti ono što se ovdje nekako samo o sebe nameće, a to je lagana šetnja kroz selo, jer kad ste već u europskom selu roda, šteta je samo pojesti i otići.

Jedinstveno je to mjesto u kojem priroda i tradicija skladno žive u zajedništvu. Nalazi se u središnjem dijelu Lonjskoga polja, uz staro korito rijeke Save, i do njega se normalno može doći automobilom. Čigoč je prije više od 30 godina, 1994. godine, proglašen prvim Europskim selom roda zahvaljujući neobično velikom broju roda koje se gnijezde na njegovim krovovima, a titulu mu je dodijelila njemačka Zaklada Euronatur.

Rode su se ovdje udomaćile zbog bogatih poplavnih područja Lonjskog polja koja su idealna za pronalaženje hrane. U prosjeku, u Čigoču se gnijezdi više roda nego što ima kućanstava, što ovo selo čini pravim prirodnim fenomenom.

Čim stignete u ovo neobično selo, primijetit ćete njegovu jedinstvenu arhitekturu. Kuće su drvene, građene od hrastovih trupaca prema starim metodama koje su bile prilagođene čestim poplavama u ovom kraju. Drvene kuće, i rode na krovovima i dimnjacima, zaista su jedinstveni prizor!