Otkrili smo genijalno seosko imanje koje vode tri generacije iste obitelji: meso je toliko meko da vam ne treba nož

Prilaz s ceste jedva da daje naslutiti što se krije iza ograde naizgled tipične podravske kuće u nizu. Tu je znak za restoran, sigurno smo na pravom mjestu, prolazimo kroz vrata i pred nama se otvara veliko zeleno prostranstvo, kućice s drvenim detaljima ukrašene cvijećem i pravi seoski mir koji sanjamo u gradskoj svakodnevici. Stigli smo u seoski turizam Zlatni Klas u selu Otrovanec, koji već gotovo 50 godina vodi ista obitelj i koji je već dugo poznat i daleko izvan granica Podravine.

Seoski turizam Zlatni klas jedno je od onih mjesta o kojima sanjamo kad nas pritisnu svakodnevne obveze, kad zapnemo u prometu, kad jedemo s nogu i u žurbi. Ovdje vrijeme kao da teče sporije, zrak je svjež, hrana domaća i izdašna, a osmjesi domaćina široki. Smještamo se na prostranu terasu, dan je topao i ugodan, i na sljedećih ćemo nekoliko sati zaboraviti na sve brige i probleme.

Zlatni klas mjesto je s dugom tradicijom, restoran je otvoren u listopadu 1977. i sljedeće se godine priprema slavlje za okrugli, 50. rođendan. Otvorio ga je Branko Tkalčec sa suprugom Macom, danas restoran vodi njihov sin Bernard, a u poslu sudjeluju i pomažu njegovi sinovi, Brankovi unuci Martin i Kris. Sve smo ih upoznali tog dana i ispričali su nam povijest i filozofiju cijelog mjesta, ali i svakog tanjura koji izlazi iz njihove kuhinje.

Ideja se rodila u glavi Branka Tkalčeca još 1974. Završio je ugostiteljsku školu, oženio se i radio u Opatiji u hotelu Ambasador. Za mladog čovjeka, to je tad bio vrhunac uspjeha. Ali on je sanjao o povratku u rodni Otrovanec. „U to su vrijeme svi odlazili u Njemačku, ali ja sam odlučio ostati doma i pokušati nešto stvoriti ovdje. Svi su mislili da sam lud, govorili su da kakav restoran u našem selu i da idem radije u Njemačku,“ prisjeća se s osmijehom Branko. Danas mu je 75 godina, tako da je u to vrijeme bio zaista mlad, što je vjerojatno dodatni razlog što ga nitko nije shvaćao ozbiljno. Ali on se nije dao.

„Kad sam rekao da otvaram restoran mama je tri dana plakala. Djed je bio vrhunski zidar i rekao da mi može pomoći s radovima, ali da nema novaca. Tako smo krenuli u prve radove i financijske konstrukcije, ciglu po ciglu, i tri godine kasnije restoran je otvoren,“ govori nam Branko, a Bernard dodaje kako je njegov otac tada imao samo 24 godine. Dolazili bi gosti, direktori u skupim automobilima, i govorili bi mu „mali, pozovi gazdu“. Nisu mu vjerovali da je on gazda, prepričavaju Tkalčeci uz osmijeh.

„Od početka sam imao ideju da će to biti restoran, iako danas kad ga gledam nisam mogao ni sanjati da će ovako narasti. Prostor smo nadograđivali i širili postepeno, a sve je krenulo na zemljištu moje roditeljske kuće. Najvažnije mi je bilo da se svaki novi dio uklopi, da ne odskače od ostatka imanja, i mislim da smo to uspjeli postići,“ govori nam Branko.

Gotovo sve što gledamo oko sebe napravio je sam, svojim rukama, uz pomoć pokojeg prijatelja i majstora. Obitelj je posebno ponosna na veliki kamin u unutarnjoj sali, za koji kažu da je možda i najveći u Hrvatskoj. Na zidovima i policama izložene su obiteljske fotografije i uspomene, ali i niz starih predmeta i umjetnina. Bernard nam otkriva kako im mnogi gosti donose darove za koje misle da bi im se uklopili, a oni svakom predmetu nađu mjesto u toplom i ugodnom interijeru.

I interijer i imanje su prekrasni, ali u fokusu je ipak hrana. A oko nje se ova obitelj jako trudi. „Trudimo se da nam sve bude što lokalnije. Povrće nabavljamo od lokalnih proizvođača, a vina i rakije također su iz ovog kraja. Tata ima i svoj mali vrt tu malo niže, ali još nemamo dovoljno povrća da koristimo samo svoje,“ kaže nam Bernard, a Branko dodaje da je i u početku hrana bila domaća kao što je i danas, samo se trendovi i ukusi mijenjaju pa danas nude i neke nove stvari kao što su pizze ili rebarca.

„Pizze smo počeli raditi još osamdesetih, kad je to bila egzotika. Možda se pizza ne uklapa potpuno u priču seoskog turizma, ali ljudi je vole i mi smo to prihvatili. Sve mora ostati u skladu s onim što Zlatni klas jest. Zato nam je danas specijalitet pizza sa zelenim tijestom od koprive. Vikendom imamo klasični meni, domaće juhe, teletinu iz krušne peći, rebarca, domaće krumpire i mlince od koprive. Kopriva nam je zapravo zaštitni znak. Od nje radimo kruh, mlince, tijesto za pizzu, lepinje i razna druga jela,“ kaže Bernard, a mi smo se odmah zainteresirali. Koriste je, kaže, u brojnim jelima.

„Kopriva je nastala iz stare tradicije. Naše bake koristile su je za juhe i uz jaja, a danas smo modernom tehnologijom uspjeli od nje napraviti pastu koju možemo koristiti cijele godine. Naš zeleni kruh postao je pravi brend. Ljudi danas često dolaze upravo zbog njega,“ priča nam Bernard.

Vrijeme je da i mi kušamo dio jela o kojima smo dosad samo pričali. Nebo se naoblačilo pa se smještamo unutra, za stol uz jedan od kamina koje je Branko sam napravio. Prva na stol stiže kremasta i jako ukusna juha od bundeve s rezancima od koprive, koju savršeno zaokružuje par kapi bučinog ulja na vrhu.

Glavno jelo je pečena teletina, meka kao duša, a probali smo i svinjska rebarca i zagrebački. Zeleni mlinci od koprive bili su savršeni prilog, uz koje smo uzeli i domaće krokete, te pečeni krumpir i povrće. Iako je hrane bilo više nego dovoljno, nismo odoljeli zelenim lepinjicama od koprive koje su na stol došle još tople. Apsolutno možemo zamisliti da ovdje dođemo na nedjeljni ručak, kad obitelj Tkalčec poslužuje Podravski stol, svojevrsni buffet svih svojih prepoznatljivih specijaliteta, uz obaveznu domaću juhu i salatu.

Nakon ručka napokon odlazimo obići i malo detaljnije upoznati ovo prekrasno imanje na kojem se nalazimo. Ispred restorana je malo jezerce, a u prostranom dvorištu primjećujemo kuću sa sobama koje iznajmljuju, dok se u njegovom središtu nalazi mali i izrazito slikoviti drveni bungalov koji je obitelj nazvala Vrabac. Da, u ponudi je i smještaj, sobe su retro, ali čiste i uredne: baš kao da ste došli kod bake.

Šetnja livadom, na kojoj, doznajemo, vikendima djeca igraju nogomet ili se loptaju, dovodi nas do štala i priče o konjima u Zlatnom klasu. „S pričom oko konja i jahanja smo krenuli osamdesetih, imali smo konjički klub i natjecanja u daljinskom jahanju. Danas još imamo konje, većina je i rođena na ovom imanju i premda se više ne jašu toliko često, svaki dan šetaju livadama, pasu i pravi su nam članovi obitelji,“ pričaju nam domaćini dok mazimo prekrasne i ponosne konje u štali.

Cijelo imanje djeluje poput prekrasnog perivoja u kojem možete šetati, popiti kavu, ručati, djeca će se izgubiti u igri i veselju, a odrasli se opustiti i uživati u dobrom društvu. Ne čudi što imanje Zlatni klas gosti u recenzijama obasipaju hvalospjevima. A dolaze zaista sa svih strana svijeta! „Najviše ih je, naravno, iz okolice, iz Virovitice, Koprivnice i Zagreba, ali imamo i puno stranaca. Dolaze iz Mađarske, Češke, Slovenije pa čak i Australije i Brazila. I vraćaju se, kažu, zbog mira, prirode i domaće hrane,“ ispričali su nam domaćini.

Branko, inicijator cijele priče, danas ima 75 godina, Bernardu su 52 godine, Kris ima 24, a Martin je napunio 21. I svi se dobro slažu i nadopunjavaju. „Sve dogovaramo zajedno. Djed je danas više savjetnik, tata vodi glavni dio posla, a brat i ja se polako sve više uključujemo,“ kaže nam Martin. On je završio ugostiteljsku školu i od početka je znao da želi ostati u ovom poslu. „Prirodno mi je nastaviti obiteljski posao jer sam doslovno odrastao u restoranu,“ smije se ovaj marljivi mladić.

Zlatni klas prekrasna je ugostiteljska, obiteljska i seoska priča koja će, uvjerili smo se, još dugo trajati. Svaka generacija nešto svoje doda, ali nitko ne zaboravlja od čega je sve krenulo i što je najvažnije. A sljedeće godine slave i 50. rođendan restorana! „Planiramo veliko druženje i pokušavamo naći goste koji su bili na otvorenju 1977. godine. Na sam dan otvorenja, 14. listopada, spremamo veliko slavlje na mjestu gdje je sve i počelo“ najavljuje obitelj Tkalčec.