U ovom selu živi manje od 30 ljudi i više od 350 lutaka. Sjede u školi, rade u polju i čekaju autobus, a razlog zbog kojeg su nastale dirnut će vas

Ako se autom spuštate vijugavom cestom broj 439 kroz dolinu Iya, duboko u planinama otoka Shikokua, lako vam se može učiniti da u zaseoku Nagoro ipak ima života. Netko sjedi na klupi pred autobusnom postajom, nekoliko ljudi radi u polju, djeca sjede u klupama seoske škole, a jedan čovjek peca kraj rijeke. Tek kad priđete bliže, shvatite da nijedan od njih ne diše. Riječ je o lutkama u prirodnoj veličini, izrađenima od tkanine, novinskog papira i žice, postavljenima točno tamo gdje su nekad stajali stvarni mještani.

Nagoro je danas poznat kao Selo lutaka, na japanskom ‘Kakashi no Sato’, što doslovno znači ‘selo strašila’. Smješten je na oko 800 metara nadmorske visine u dolini Iya, u sastavu grada Miyoshija u prefekturi Tokushima. Dolinu Iya zbog njezine izoliranosti i strmih klanaca često zovu japanskim Tibetom, a stoljećima je bila utočište bjegunaca i skrovište poraženih ratnika. Nekad je ovdje živjelo oko 300 ljudi. Danas ih je ostalo manje od trideset, uglavnom starijih, dok lutaka ima više od 350. Drugim riječima, lutke nadmašuju ljude otprilike deset prema jedan.

Iza cijele priče stoji jedna žena, Tsukimi Ayano. Odrasla je u Nagoru dok je selo još bilo puno, a kao tinejdžerica preselila se s obitelji u Osaku, gdje se udala i osnovala vlastitu obitelj. U Nagoro se vratila 2002. godine kako bi se brinula o ostarjelom ocu. Pokušala je zasaditi povrtnjak, no vrane su joj stalno kopale sjeme, pa je odlučila napraviti strašilo. To prvo strašilo izradila je po liku vlastitog oca i postavila ga u polje kraj kuće.

Reakcije susjeda i prolaznika toliko su je razveselile da je nastavila. Kad su se putnici jednom čak zaustavili i pitali jednu od njezinih lutaka za smjer, znala je da radi nešto posebno. S vremenom se značenje strašila posve promijenilo. Umjesto da plaše ptice, lutke su postale način da se sačuva sjećanje na ljude koji su umrli ili se odselili u velike gradove. Ayano je do danas izradila više od 400 figura, računajući i one kojima je morala zamijeniti dotrajale prethodnice.

Mnoge predstavljaju nekadašnje stanovnike Nagora, neke su izmišljene osobe, a tu je i pokoji poznati lik. Jedna figura s kravatom u bojama američke zastave toliko podsjeća na Donalda Trumpa da je posjetitelji redovito zamijene s njim, iako zapravo prikazuje američkog komičara koji je posjetio selo. Ayano lutke oblači u odjeću, cipele i modne dodatke koji su pripadali stvarnim mještanima ili potječu iz second hand trgovina. Glave izrađuje od rastezljive tkanine punjene vatom, a tijela, ruke i noge od smotanog novinskog papira i žice. Za jednu figuru treba joj otprilike tri dana, a na otvorenom svaka izdrži oko dvije godine prije nego što je vrijeme i vlaga unište.

Najdojmljivije mjesto u selu je stara škola, zatvorena 2012. godine, kad su posljednja dva učenika završila šesti razred. Danas su u jednoj učionici dvije lutke koje predstavljaju upravo tu djecu, odjevene u njihovu vlastitu odjeću. Oko njih sjede izmišljeni đaci, a za katedrom stoji učitelj. Prizor je istovremeno topao i sablastan, kao zamrznuti trenutak života koji je odavno ‘otišao dalje’.

Lutke iz Nagora postale su internetski fenomen i turistička atrakcija. O selu su izvještavali svjetski mediji, snimljen je kratki dokumentarac Valley of Dolls, a prefektura Tokushima zamolila je Ayano da održava radionice izrade lutaka. Njezine su se figure proširile i po drugim mjestima Shikokua, a slične su se pojave javile i u drugim japanskim selima koja se bore s istim problemom. Svake prve nedjelje u listopadu Nagoro priređuje festival na kojem lutke i ljudi zajedno sudjeluju u svojevrsnim seoskim sportskim igrama, uz štandove s japanskom uličnom hranom.

Koliko god prizor djelovao bizarno, Nagoro je zapravo precizan portret onoga što se događa cijelom ruralnom Japanu. Zemlja se već šesnaest godina zaredom smanjuje, a samo u 2024. izgubila je više od 908 tisuća stanovnika, što je najveći godišnji pad otkad se vode evidencije. Iste je godine rođeno manje od 700 tisuća djece, prvi put od početka bilježenja podataka davne 1899.

Posljedice su najvidljivije upravo na selu. Diljem Japana danas postoji oko devet milijuna napuštenih kuća, takozvanih akiya, a u prefekturama poput Tokushime i Wakayame prazno je više od petine svih domova. Mladi odlaze u gradove, škole se zatvaraju, autobusne linije se ukidaju, a oni koji ostanu sve se teže nose sa samoćom. Stručnjaci procjenjuju da bi do 2050. godine moglo nestati na stotine japanskih sela.

Ayano je danas u sedamdesetima i sve joj je teže održavati stotine figura. Materijali od kojih su napravljene s vremenom propadaju, baš kao i ljudi koje predstavljaju. Možda će jednoga dana, kad ode i posljednji stanovnik, cedrova šuma polako prekriti i kuće i lutke. Do tada Nagoro ostaje jedno od najneobičnijih i najdirljivijih mjesta na svijetu, selo u kojem tišinu drže figure od tkanine i novina, postavljene tu iz čiste ljubavi prema ljudima kojih više nema.