Najduža šetnica uz more u Hrvatskoj nekada se propisivala kao lijek! Duga je čak 12 kilometara i povezuje pet obalnih mjesta

Gotovo i ptice na grani znaju da je priča o hrvatskom turizmu započela u predivnoj Opatiji. Davne 1844. godine, kada je veći dio Jadrana još živio od ribarstva i mora kao izvora kruha, a ne odmora, riječki je patricij Iginio Scarpa na obali podigao raskošan ljetnikovac i nazvao ga Villa Angiolina, u spomen na svoju preminulu suprugu. Ta vila danas se smatra kolijevkom hrvatskog turizma, prvom građevinom na ovoj obali podignutom ne radi posla, nego radi užitka, odmora i bijega od gradske vreve.

Villa Angiolina ubrzo je postala mjesto koje su posjećivala otmjena društva. Naime, u njoj su boravili carevi, banovi i plemići, a glas o blagoj klimi, bujnom zelenilu i blagotvornom morskom zraku malog primorskog mjesta širio se Monarhijom. Dok su mnoga slavna svjetska ljetovališta tek nastajala, Opatija je već imala publiku koja joj se rado vraćala. Kada su stigli i veliki hoteli, prvi među njima Kvarner otvoren 1884. godine, te kada je Opatija 1889. službeno proglašena klimatskim lječilištem, postala je jedno od najmondenijih europskih odredišta, uspoređivano s Nicom i drugim glasovitim ljetovalištima toga vremena.

Upravo se usporedno s njezinim lječilišnim i turističkim usponom razvijala šetnica koja će s vremenom postati najprepoznatljiviji simbol grada i, po mnogima, najljepša obalna promenada na Jadranu. Lungomare je nastao kao dio razvoja Opatije u moderno odmaralište, a tadašnji liječnici šetnji uz more dali su i važnu terapijsku ulogu.

Druga polovica 19. stoljeća bila je doba kada je medicina otkrila more. Liječnici diljem Europe počeli su pacijentima s plućnim i srčanim tegobama propisivati boravak uz obalu, svjež zrak i blagu klimu, a takva mjesta nazivala su se klimatskim lječilištima. Opatija je za tu ulogu imala gotovo idealne uvjete. Zaštićena Učkom od hladnih vjetrova, okrenuta suncu i okružena gustim šumama lovora i borova, nudila je upravo onu kombinaciju koju su tadašnji liječnici tražili.

Učinke opatijskog zraka znanstveno je potkrijepio bečki liječnik Leopold Schrötter von Kristelli, koji je dokazao da zrak na ovom dijelu Kvarnera sadrži visoku koncentraciju morskog aerosola i joda, sitne kapljice eteričnih ulja iz aromatičnog bilja te dodatnu dozu svježine zahvaljujući okolnim šumama. Drugim riječima, ono što danas osjetimo kao ugodan miris mora i borovine, tada se mjerilo i ozbiljno propisivalo kao terapija.

Kruna tog nastojanja stigla je 4. ožujka 1889. godine, kada je Opatija službeno proglašena klimatskim lječilištem i tako postala prvo morsko klimatsko lječilište Austro-Ugarske Monarhije na Jadranu. Taj datum mnogi smatraju pravim početkom organiziranog zdravstvenog turizma na hrvatskoj obali.

Da bi se taj ljekoviti zrak mogao i udisati kako treba, trebalo je negdje hodati. Upravo zato je nastao Lungomare. Šetnja uz more nije bila zamišljena kao razonoda, nego kao dio liječenja. Pacijentima se preporučivalo lagano kretanje uz obalu, u ritmu valova, jer se vjerovalo da kombinacija blagog napora, sunca i zasićenog morskog zraka pomaže oporavku pluća i srca.

Staza je zato i građena tako da bude svima dostupna i nimalo naporna. Ravna je, blago vijuga uz samu obalu i cijelom dužinom drži more na dohvat ruke. Nije slučajno što ni danas po njoj jednako lako prolaze sportaši, obitelji s djecom, stariji ljudi i osobe u invalidskim kolicima.

Lungomare nije nastao odjednom. Prva dionica, ona od ribarskog Voloskog do Opatije, otvorena je iste te 1889. godine, dok je južni dio, sve do Lovrana, dovršen tek 1911. Kad su se svi dijelovi spojili, dobivena je staza duga 12 kilometara koja danas povezuje pet mjesta opatijske rivijere, od Voloskog preko Opatije, Ičića i Ike do Lovrana.

Svaka od tih dionica ima svoj karakter. Volosko je zadržalo dušu starog ribarskog naselja s uskim uličicama, Opatija blista vilama i hotelima zlatnog doba, Lovran miriše na lovor po kojem je dobio ime. Negdje staza prolazi tik uz uređene plaže, drugdje se provlači kroz kamene prolaze nalik tunelu, a more je uz nju gotovo neprekidno, čas mirno i tirkizno, čas zapjenjeno o stijene.

Vremena u kojima se šetnja propisivala na recept odavno su prošla, no nešto je ostalo nepromijenjeno. Ljudi i dalje dolaze na Lungomare po isto ono po što su dolazili i prije više od stoljeća, po čist zrak, miris mora i osjećaj da im to jednostavno godi. Razlika je samo u tome što danas nitko ne traži uputnicu.