Ovaj toranj na hrvatskom otoku nije služio za obranu ni za nadzor! Podigao ga je kapetan zbog nevjerojatne ljubavne priče

Dalmatinska obala stoljećima je svoje gradove, luke i otoke obilježavala kulama, bastionima, kaštelima i zvonicima. Samo Dubrovnik, Pučišća i naselja uz Kaštelanski zaljev zajedno imaju najmanje 36 takvih građevina. Jedne su štitile gradske zidine, druge stanovnike od gusarskih napada, a treće nadzirale more, luke i prilaze naseljima. Svaka je imala jasnu svrhu i mjesto u životu zajednice.

Međutim, na otoku Silbi pronašli smo nešto što prkosi ovim namjenama kada su u pitanju kule. Iznad krovova, na najvišoj uzvisini naselja, uzdiže se uska kula oko koje se vanjsko kameno stubište spiralno penje sve do vrha. Ova kula podignuta je kao privatni spomenik jednoj ljubavnoj priči. Mještani je zovu Toreta ili Marinićev toranj, a 1872. godine sagradio ju je kapetan Petar Marinić, prema predaji, zbog žene koja je tijekom njegova izbivanja izabrala drugoga.

Kao i mnogi drugi hrvatski otoci, Silba je u to vrijeme živjela od mora. Muškarci su plovili svim svjetskim morima, a oni koji su se vraćali donosili su bogatstvo i ulagali ga u raskošne kuće. Žene su vodile imanja, podizale djecu i čekale povratak brodova. Iz takvog života, obilježenog odlascima i dugim čekanjem, izrasla je priča o Toreti.

Legenda se na Silbi prepričava u nekoliko verzija, a svaka počinje mladim pomorcem Petrom Marinićem i njegovom zaručnicom Antonijom Mauro. Prije jednog dugog putovanja obećao joj je brak, kuću okruženu vrtom i toranj s kojeg će se vidjeti cijeli otok i more. Putovanje se proteglo na godine. Antonija je čekala, a zatim se udala za drugoga. Kada se Marinić napokon iskrcao na Silbi, među djecom na rivi ugledao je djevojčicu koja ga je podsjetila na zaručnicu iz mladosti. Zvala se Domenika Rasol i bila je Antonijina kći, piše na stranicama Hrvatske turističke zajednice.

Priča koja slijedi zvuči kao holivudska izmišljotina, a dio je otočke predaje već stoljeće i pol. Naime, Marinić se zarekao da će pričekati dvadeset godina, koliko je trebalo da Domenika odraste, te da će se tada oženiti njome. Nastavio je ploviti, stekao kapetanski ugled i vratio se na Silbu u zrelim godinama. Domenika je bila tridesetak godina mlađa od njega, a njihov je brak, prema predaji, bio sretan i donio im devetero djece. Toranj koji je Marinić nekoć obećao Antoniji podigao je uz vlastitu kuću, dok je u zajednički život s njim ušla njezina kći. Tako je Toreta postala kameni trag jednog obećanja koje je promijenilo prvotnu namjenu, ali sačuvalo svoj oblik.

Granica između povijesnih činjenica i naknadno oblikovane otočke predaje danas ostaje teško razlučiva. Toranj postoji, visok je nešto manje od jedanaest metara, a natpis uz njega bilježi da je sazidan 1872. godine u znak ljubavi i vjernosti, prema želji starog morskog vuka Petra Marinića. Na mjesnom groblju sačuvan je i kapetanov grob.

Marinić je još za života dao uklesati upozorenje kakvo se rijetko susreće na dalmatinskim grobljima: „Petar Marinić, kapetan, 1891. Jao onomu tko makne ove kosti.“ Čovjek koji je desetljećima nosio jedno obećanje očito je želio osigurati mir vlastitim kostima i nakon smrti.

Sama je građevina privatni spomenik jednoj opsesiji, vidikovac podignut usred vrta kako bi se s njega promatrali dolasci i odlasci brodova. Vanjske kamene stube spiralno se penju uz kulu do platoa s kojeg se pogled pruža preko krovova, borove šume, susjednih otoka Oliba i Premude te otvorenog mora. Kula je godinama propadala, a lokalno društvo za zaštitu baštine pokrenulo je obnovu i vratilo joj nekadašnji izgled i funkciju.

Silba oko Torete kao da čuva sve okolnosti potrebne za dug život ove priče. Otočka tišina daje joj prostor, a mjesto je tijekom posljednjih stotinu i pedeset godina zadržalo gotovo iste granice. Toranj i danas stoji ondje gdje ga je kapetan zamislio, iznad starih vrtova i istog mora.