Jedan je čovjek staro hrvatsko groblje pretvorio u ogroman park! Posadio je oko 7000 stabala unatoč otporu građana

Ako ste ikada prošetali varaždinskim Gradskim grobljem, vjerojatno vam se učinilo da ste zalutali u park, a ne na posljednje počivalište. Široke aleje, zeleni zidovi savršeno ošišanih tuja, magnolije i breze koje se izmjenjuju s nadgrobnim spomenicima… Sve to nije nastalo slučajno. Naime, iza te slike stoji jedan čovjek, varaždinski krojač zaljubljen u vrtove, koji je početkom 20. stoljeća odlučio da groblje ne mora izgledati sumorno. Zvao se Herman Haller.

Herman Haller rođen je u Varaždinu 1875. godine. Po zanatu je bio krojač, ali srce mu je bilo u hortikulturi. Putujući Europom oduševili su ga uređeni vrtovi i parkovi austrijskih i njemačkih gradova, a posebno bečki Schönbrunn, oblikovan po uzoru na francusku vrtnu arhitekturu. Tu je ideju ponio kući.

Groblje mu, na neki način, nije bilo strano. Njegov otac Josip Matušin bio je prvi nadziratelj varaždinskog groblja, postavljen još 1860. godine, a očuh Stjepan Haller drugi upravitelj, u čije su vrijeme posađene prve tuje. Herman je 1905. godine naslijedio očuha na toj dužnosti i tada je počela prava transformacija.

Priča kaže da je Haller prvih 70 sadnica tuje kupio u Grazu i platio ih vlastitim novcem, založivši svoju upraviteljsku plaću. Bio je to tek početak. Kroz godine je na groblju posadio oko 7000 stabala, ponajviše tuja, ali i javora, jasena, crvene bukve, šimšira, magnolija i breza. Šišanjem tuja u pravilne geometrijske oblike, zidove i arkade, groblje je postupno poprimilo izgled francuskog parka.

Hallerova zamisao bila je jasna. Želio je, kako je sam zapisao, ukloniti „oporu i mističnu“ atmosferu na groblju i stvoriti mjesto na kojem se posjetitelj osjeća smireno. Zelenilo je stavio u prvi plan, a spomenike gurnuo u drugi, tako da se oni među stablima danas tek daju naslutiti.

Danas nam se takvo groblje čini savršenim, no promjene kroz povijest nisu nailazile na oduševljenje kod svih. Preuređenje groblja znalo je izazvati otpor mještana, ponajviše onda kada su se zbog širenja glavne aleje morali izmještati postojeći grobovi i grobnice. Ni sama ideja da groblje izgleda kao raskošan park bila je za ono doba neobična, pa je trebalo vremena da je Varaždinci prihvate i zavole.

A zavoljeli su je. Hallerov potez ubrzo se pokazao vizionarskim. Varaždinsko groblje osvanulo je čak i na stranicama bečkog tiska, a s vremenom je postalo jedno od najljepših groblja u Europi.

Rezultat Hallerova rada i danas je prepoznatljiv. Groblje se prostire na petnaestak hektara i pravi je spoj hortikulture i umjetnosti. Među stablima kriju se djela poznatih kipara, a jedan od najpoznatijih spomenika je „Anđeo smrti“ Roberta Frangeša Mihanovića, koji simbolizira opraštanje živih od mrtvih.

Vrijednost tog prostora odavno je službeno priznata. Varaždinsko groblje 1966. godine proglašeno je zaštićenim spomenikom parkovne arhitekture, a od 2003. godine ima status zaštićenog kulturnog dobra. Uvršteno je i na Rutu europskih groblja.

Herman Haller umro je u rodnom Varaždinu 1953. godine, a pokopan je upravo na groblju koje je sam oblikovao. Njegov grob nalazi se u starom dijelu, uz zid koji omeđuje groblje. U gradu po njemu nosi ime i ulica koja povezuje Stari grad s grobljem.