Napustila je Dubrovnik i sedam godina gradila kućice u krošnjama! Danas gosti zbog njih odustaju od mora

Ponuda smještaja u prirodi toliko se umnožila posljednjih godina pa je tako danas svaka drvena kućica s velikim staklenim stijenama postala „iskustvo”, a svaka šuma „bijeg od svakodnevice”; stoga je u toj jezičnoj inflaciji sve teže razaznati koje mjesto iza tih fotografija doista ima priču i nudi nešto posebno. Tri drvene kućice u krošnjama iznad kanjona Korane, u naselju Donji Nikšić nedaleko od Slunja i Rastoka, nedvojbeno imaju priču, i to onu koja je trajala sedam godina, prošla kroz kredit s uvjetima kakve, kako nam kaže njihova vlasnica, ni vrag ne bi potpisao i kampanju skupnog financiranja te završila tako da se danas gosti iz cijele Europe dolaze odmoriti na Kordun umjesto da produže na svjetlucavu morsku obalu.

Kad je Ivona Ercegović prvi put došla na to zemljište, na njemu skoro nije bilo ničega. Maleni puteljak vodio je do oronule kućice na broju 28 i starog štaglja, sve ostalo bilo je netaknuta šuma iznad kanjona, a posred posjeda stajala je lipa za koju i danas tvrdi da je najveće stablo te vrste koje je vidjela u životu. Upravo je ta lipa presudila. „Od prvog dana znala sam da ne želim graditi protiv prirode, nego zajedno s njom. Najvažnije mi je bilo sačuvati stara stabla jer su ona zapravo srce cijelog imanja i danas su upravo ona razlog zbog kojeg kućice postoje na način na koji postoje”, objašnjava vlasnica.

Slunjska šuma zamijenila je Dubrovnik, grad koji, kaže, uvijek ostaje njezin rodni grad, ali s kojim ni u kojem slučaju ne može usporediti mir koji je ovdje pronašla. Donji Nikšić nije postao dom preko noći; za to je trebalo vremena, no priroda ima sposobnost da čovjeka uspori i vrati ga onome što je važno. Njezino jutro danas izgleda otprilike ovako: tišina, obilazak imanja, puštanje kokoši, zalijevanje vrta i šetnja do Korane, udaljene nekoliko minuta hoda. Ponekad s mačkama, ponekad sama, ponekad uz kratko zadržavanje kod kokoši koje očito imaju svoje mišljenje o rasporedu dana. Dalje od toga, priznaje, više i ne traži.

Ivona nam otkriva da je put od te ideje do prvih gostiju trajao punih sedam godina te da je vrlo malo toga u njemu išlo prema planu. Administracija, financije, nepredviđeni građevinski problemi i pandemija koja je došla usred svega složili su se u razdoblje u kojem su svaki korak unaprijed pratila dva koraka unatrag. Ozbiljno je pomislila na odustajanje samo jednom, u trenutku kad joj je kredit napokon bio odobren, ali pod uvjetima koje nijedan razuman čovjek ne bi potpisao. „Svaki put kad bih došla na zemljište i prošetala šumom, sjetila bih se zašto sam uopće krenula u ovaj projekt. Malo mi je bilo mučno u startu jer bih shvatila koliko toga još treba napraviti, ali imala sam najveću podršku na svijetu, nevjerojatne roditelje. Ako sam ja bila na dnu, njih dvoje su dizali situaciju, a ako je tati bilo teško i ako mu je bila puna kapa svega, mama i ja smo držale kormilo. To je zlatni trokut snage, kako ga od milja nazivam.” Prvi put je povjerovala da će projekt zaista zaživjeti onog dana kad je prva kućica bila gotova i kad je u njoj prespavala jer je tada san prestao biti samo ideja.

Kućice nose imena elemenata Earth, Water i Wind te predstavljaju zemlju, vodu i zrak. Po veličini i rasporedu potpuno su identične, pa je razlika među njima morala nastati na drugoj razini: kroz boje, tonove i sitne odluke o interijeru. Earth je najtoplija, sa zemljanim nijansama i onim tipom ugođaja u kojem se čovjek osjeća zaklonjeno. Water ima hladniju paletu plavih i zelenih tonova te smireniji ugođaj. Wind je najprozračnija, najsvjetlija i najotvorenija od sve tri. „Sve su iste. A opet nisu”, kaže Ivona. Kad je pitamo koja joj je najdraža, odgovara bez oklijevanja: „Water je bila prva, najudaljenija je i najosamljenija te me najviše podsjeća na ono što sam htjela stvoriti na početku: mir i intimu. Čini se kao da vrijeme unutra prolazi sporije.”

Iako ih se zove kućicama na stablu, riječ je o pravim malim domovima, i to je bila svjesna odluka. Velike staklene stijene, potpuno opremljena kuhinja za duži boravak, dovoljno prostora za četveročlanu obitelj i, kako Ivona slikovito objašnjava, dovoljno mjesta da se istovremeno otvore četiri kofera. Udobnost joj je bila jednako važna kao i to da gost nijednog trenutka ne izgubi osjećaj da je usred šume, pa su miris drveta, zvukovi izvana i potpuna privatnost dio iskustva jednako kao i namještaj. Šuma je pritom imala posljednju riječ i kod nacrta. Pozicije kućica određivao je raspored stabala; bilo je bitno da stabla ostanu netaknuta te su se planovi zbog jednog korijena znali mijenjati više puta. Bilo je to kompliciranije i skuplje, ali, kaže, nikad upitno. Za cijeli je projekt posječeno manje od deset stabala, a posađeno ih je višestruko više.

Gosti, po njezinu iskustvu, prvo primijete tišinu i mnoge ona iznenadi jer se radi o razini kakvu grad više ne poznaje i teško ju je zamisliti unaprijed. Detalji dolaze tek nakon dana ili dva: ptice koje prije nisu čuli, miris šume nakon kiše i spoznaja koliko su usporili svoj tempo. Kad je pitamo kako izgleda dan kad su sve tri kućice pune, odgovor svede na jedan prizor: „Iako ima puno posla, najljepši dio dana je kada vidim goste kako ujutro piju kavu na terasi ili navečer sjede pod zvijezdama u potpunoj tišini.”

Planovi za sljedećih pet godina idu u smjeru sadržaja koji goste zadržavaju dulje i tjeraju ih izvan kućice: sauna na drva i hladna kupka, vanjska teretana i boćalište, više programa opuštanja u prirodi i radionica koje spajaju prirodu, lokalnu gastronomiju i kreativnost, uz nova stabla, autohtono bilje i veći udio solarne energije.

„Tree Elements nikada nisam zamišljala samo kao smještaj. Želim da postane mjesto susreta ljudi koji traže mir, inspiraciju i povezanost s prirodom”, kaže i dodaje da joj je najveća želja da se ljudi ovamo vraćaju zbog osjećaja koji ovdje pronađu, a ne zbog samih kućica. Svako godišnje doba ovdje nudi nešto drugo. Ljeto pripada Korani i dugim večerima, jesen šumu pretvara u paletu toplih boja, zima donosi potpun mir i vrlo često snijeg, a proljeće je razdoblje koje Ivona bira bez razmišljanja jer se, kaže, s prvim pupoljcima i sama budi i iznova shvati što je zapravo napravila.