Ivan je s 27 godina uzeo ruksak, pse i mačke, napustio grad i krenuo prema šumi. Danas sa svojim kozama hoda i po 25 km dnevno

Za razliku od mnogih priča o bijegu iz grada, u ovoj nema gorčine, priznaje nam na samom početku Ivan Mofardin, zvani Mofa. „Grad nikada nije bio loš. Pula mi je dala obrazovanje, iskustva i dio života koji cijenim. Nisam otišao zato što sam mrzio grad niti zato što sam bježao od njega. Jednostavno sam shvatio da taj način života nije moj. Moja priča nije počela kao poslovni plan. Nisam jednog dana samo odlučio ostaviti sve i otići u šumu. Ta odluka nije došla preko noći; jednostavno je jedno vodilo drugome“, objašnjava Ivan.

To „jedno“ bile su dvije patuljaste kozice, Mina i Čoča. Njihova majka nije imala mlijeka pa su ih Ivan i njegova mama othranili na dudu, u stanu u Puli. Ivan priznaje da se od tada zaljubio u te životinje. Počeo je učiti sve o njima, čitati, istraživati, a što je više učio, to je više shvaćao da je to put koji ga privlači. Malo po malo, život koji je prije imao počeo se mijenjati.

S 27 godina udomio je pse i mačke, uzeo ruksak i sa svima krenuo prema šumi. Kupio je još kozjih beba, othranio ih na dudu i od prvih deset kozica počeo stvarati stado. U Hrbokima je pronašao veliki pašnjak, no početak je bio sve samo ne romantičan. Ivan je najprije putovao do pašnjaka, zatim bio podstanar u selu, opet predaleko od životinja. Na kraju je odlučio boraviti u kamp-kućici na pašnjaku, a drugim poslom financirao farmu. Godinama je živio bez vode i struje, dovozeći vodu iz sela.

„Sve što danas ovdje postoji napravio sam vlastitim rukama. Gradio sam, popravljao i učio. Kako su moje koze sazrijevale kao stado, tako sam i ja sazrijevao kao čovjek.“ Farmu koza Bovidae nije baš lako pronaći; neće vas neki poseban znak odvesti tamo. Treba skrenuti s ceste kod Barbana, zaći među suhozide i šumu i slušati. Prije nego što ugledate stado, čut ćete zvona. Negdje na tih 700 hektara kamenjara i šume kreće se stotinjak koza, a s njima, po suncu, kiši i buri, hoda i Ivan.

Prije deset godina život je izgledao potpuno drugačije kada je živio u gradskom stanu u Puli i studirao mehatroniku; danas je to zamijenio mobilnom kućicom na pašnjaku u Hrbokima i vodi jednu od neobičnijih farmi u Istri. Način na koji drži koze Ivan naziva starinskim. Životinje nisu u štali, nego vani, na ispaši, po svim vremenskim uvjetima, a on je s njima. Stado se slobodno kreće kroz šumu i kamenjar, po terenu teškom i za čovjeka, a kamoli za praćenje stotinjak tvrdoglavih životinja. Ivan objašnjava da koze imaju GPS i zvona jer ih nije jednostavno pratiti. Nekad prijeđu 15 kilometara dnevno, nekad i 25, ovisno o paši.

Koze su svojeglave i osebujne životinje pa, osim toga što svaka vodi svoju politiku, svaka koza ima i ime. „Neke su dobile imena po prijateljima i ljudima koje sam susreo kroz život, neke po anegdotama, a neke po karakteru i izgledu. Moram priznati da se kod nekih vodim i njihovim oblinama, odnosno izgledom vimena, što često izazove smijeh kada objašnjavam kako je koja dobila ime.“

Uz smijeh dolaze i neprospavane noći. Koze se znaju odvojiti od stada, prespavati vani, izgubiti se u mraku. „Dogodilo mi se da se sva zvona i GPS-ovi vrate kući, a da nedostaje dvadesetak koza. Tada nema spavanja; krenem u potragu kroz šumu i kamenjar. Po danu su one velike frajerice; idu svojim putem i ponašaju se kao da im nitko ništa ne može, ali kad ih po mraku pronađem i vraćam kući, gledaju me kao boga. Imaju svoj karakter i svoje ideje, ali kada im treba sigurnost, znaju kome se vratiti.“

Što se tiče otvaranja OPG-a, kaže nam da datum pamti napamet: 12. listopada 2016. U početku je sam muzao i radio sir, ali stado je raslo brže od njegovih kapaciteta pa mlijeko danas predaje sirani Vesna iz Loborike. „Oni su mi jako važni. Bez te suradnje nema ni mene“, kaže bez okolišanja. Brojke su u međuvremenu narasle do razmjera koje je iz pulskog stana teško bilo zamisliti: oko 150 muznih koza, u sezoni jarenja još oko 250 jaradi, a u muznoj sezoni mjesečno između 5000 i 6000 litara mlijeka.

Kad smo ga upitali je li se isplatilo, Ivan nije posegno za velikim riječima o slobodi, nego je dao odgovor koji svedoči koliko čvrsto stoji na zemlji. „Ovaj život mi je dao slobodu, ali sloboda uvijek dolazi s ogromnom odgovornošću. Koliko sam slobodan, toliko sam i rob. Mogu živjeti po svojim pravilima, bez radnog vremena i šefa, ali vezan sam uz potrebe svojih životinja. Koze ne znaju za vikend, praznik ni godišnji odmor. Ali tek sam u toj šumi upoznao samog sebe i shvatio što znači biti šumadinac –  čovjek iz šume koji živi po drugačijim pravilima.

To nisu pravila sata, kalendara i radnog vremena, nego pravila prirode. Moraš slušati vrijeme, teren, životinje i prihvatiti da nisi ti uvijek taj koji odlučuje.” Zanimljivo je spomenuti za kraj i to da Ivan od svojih životinja ništa ne konzumira niti se bavi klanjem. „One mi nisu sredstvo, nego partneri koji omogućuju obostranu egzistenciju i život koji vodimo“, zaključuje za kraj.