U Hrvatskoj postoji jezero koje ponekad izbacuje, a ponekad guta vodu: u svijetu je samo još 30 takvih mjesta

U krškim područjima voda često pronalazi putove koje je s površine teško pratiti. Negdje izvire, drugdje ponire, a na pojedinim mjestima ista šupljina može imati obje uloge. Upravo takav hidrološki fenomen nalazi se kod Saborskog, gdje se jezero Blata puni i prazni ovisno o stanju podzemnih voda. Za njegovo je ponašanje zaslužna estavela, rijetka krška pojava koja je još u 19. stoljeću privukla pozornost istraživača.

No, po čemu je jezero Blata toliko posebno? Jezero Blata, odnosno prvenstveno tamošnja Velika pećina koja ga ‘hrani’, kategorizirana je kao estavela. Riječ je o šupljini u kršu koja naizmjenično izbacuje ili pak guta vodu, dakle ona je istovremeno i vrelo i ponor. Kao vrelo se ponaša kada se podzemni kanali u potpunosti ispune vodom. Kada to nije slučaj, ona postaje ponor. Estavele se obično nalaze na rubovima krških polja.

Stoga ne čudi da je jezero Blata, koje se nalazi u blizini sela Blato i Begovac, izazivalo pažnju brojnih znanstvenika. Svi oni pokušavali su dokučiti njegove tajne, a smatra se da su donekle i uspjeli, iako im ono nije odalo baš svaku sitnicu o sebi. Zaključak je tako da se jezero puni iz rijeke koja protječe ispod Gradovitog vrha te ispod samog Blaćanskog polja. Ali, postoji jedan ‘ali’.

„Ovo jezero svake se godine prazni kroz ponore na svom sjeveroistočnom i jugoistočnom djelu. Bojenjem vode na sjeveroistočnom ponoru utvrđena je podzemna veza s jezerom Sinjac (u zaseoku Plavča Draga) i dalje na sjeveru s vrelom rijeke Mrežnice. Do danas nije utvrđeno gdje odlazi voda koja ponire na jugoistočnom dijelu jezera. Sve upućuje na mogućnost da protječe kroz vapnenački sastav Pištenika i zajedno s vodama rijeke Jesenice teče prema Slušnici ili čak prema Mrežnici. Postoji velika vjerojatnost da se podzemna cirkulacija vode iz periodičnog jezera Blata odvija ili se odvijala u smjeru jame Balinka. Jedino tako se može, za sada, tumačiti postanak tako velike jame i podzemne špilje“, navode na stranicama Saborskog.

Pažnju istraživača jezero je izazivalo još u 19. stoljeću. Istraživala su ga 1830-ih godina dva austrijska, međusobno neovisna tima, na čelu kojih su bili hidrolog Fras te general Palfy. Ovaj potonji šokirao je tamošnje stanovništvo kada su se u jezeru pojavile obojene daščice čije porijeklo nisu znali objasniti. U biti, bacanje obojenih daščica, koje je Palfy ubacio u tamošnju Veliku pećinu, to jest ‘glavni’ izvor odnosno ponor jezera Blata, tada je bio uobičajeni način odgonetavanja toka vode.

U povijesti jezera zabilježen je niz interesantnih pojava. Primjerice, 1885. godine nastupila je velika poplava, i to vrlo hladne i vrtložne vode zbog koje je sve potopljeno drveće pocrnilo. Isto tako, iako jezero Blata presušuje, u razdoblju od 1888. do 1893. godine to nije bilo slučaj. Navodno je objašnjenje bilo to što je poplava povukla sa sobom pokošeno sijeno te začepila ponore jezera. Što se tiče vodostaja jezera, najveći ikada dosad izmjeren bio je 1984. godine i to od 19,4 metra. Istraživalo se i spomenutu Veliku pećinu, no istraživači su u jednom trenutku, u njezinoj utrobi, naišli na velike koncentracije ugljičnog dioksida koje su ih zaustavile.

Zanimljiva je i sama voda jezera Blata. Naime, ona je mekana što znači da je siromašna kalcijem i magnezijem te ima malu gustoću. U njoj se stoga lakše tone i zbog toga je u njemu teže plivati. Oni koji u jezeru žele preplivati nešto veću udaljenost navodno trebaju biti u dobroj kondiciji.