Ova kuća ima samo 45 kvadrata, ali u njoj baš ništa ne nedostaje. Stvorena je za dvoje i život u kojem se uživa bez suvišnih stvari

„Izuzetno mali prostor tjera nas da preispitamo uvriježeno mišljenje i pomodne trendove te ono što je uistinu nužno u svakodnevnom životu.” Tadao Ando tu je misao izrekao govoreći o vlastitom iskustvu projektiranja malih kuća, ali ona dobro objašnjava zašto upravo takvi prostori arhitektima često predstavljaju najveći izazov. U maloj kući nema mnogo prostora za varanje. Svaki kut mora imati razlog, svaki komad namještaja mora zaslužiti svoje mjesto, a nekoliko pogrešnih odluka može pojesti polovicu prostorije. Velika kuća može podnijeti višak. Mala mora znati točno što želi biti.

Jedan zanimljiv odgovor na to pitanje skriva se u Jadranovu, u uvali Havišće na Crikveničkoj rivijeri, oko sat i pol vožnje od Zagreba. Kuća stoji malo iznad mora, okružena zelenilom i s pogledom prema Krku, u društvu nekoliko sličnih kućica koje su nastajale u vrijeme kada se vikendica na Jadranu nije zamišljala kao vila sa stotinama četvornih metara. Parcele su male, kuće još manje, a ono najvažnije nalazi se izvan njihovih zidova: more, stijene, stabla i cijeli dan koji se ionako uglavnom provodi vani.

Upravo je tako razmišljao i bračni par koji je ovu kuću sagradio 1961. godine. Ana i Boris iz Zagreba uvalu su, prema priči koju su kasniji vlasnici doznali, otkrili dolazeći kajakom. Boris je bio arhitekt i velik dio kuće izveo je sam, a uz ulaz je ostavio i mali osobni potpis: željezni natpis AB61, sastavljen od njihovih inicijala i godine gradnje.

Njihova je kuća bila jednostavna, kamena i prilagođena životu uz more, bez ambicije da postane išta veće od onoga što im je doista trebalo. Lokalno ih se, međutim, nije pamtilo samo po arhitekturi. Vozili su kabriolet, dolazili kajakom, a Boris im je čak dizajnirao kupaće kostime u kojima su bez puno obzira prema tadašnjim konvencijama hodali oko gradilišta. Već tada je kuća očito pripadala ljudima koji nisu previše marili za to kako bi stvari „trebale” izgledati.

Šezdesetak godina poslije naišli su Ema Juretić i Ivan Dilberović. Kuću nisu planirali kupiti niti su ozbiljno tražili nekretninu na moru. Vidjeli su oglas, iz znatiželje dogovorili razgledavanje jer su se našli u blizini, a dva dana poslije postali su vlasnici. Tada su za kamenu kuću i zemljište platili 70.000 eura, rekli su jednom prilikom vlsnici za Jutarnji list. Ono što je uslijedilo, međutim, nije bilo brzo preuređenje vikendice, nego dvogodišnja rekonstrukcija koju je vodio studio Atmosfera.

Najvažnija odluka bila je sačuvati ono što je kuća već imala, ali je ne pretvoriti u sentimentalnu repliku šezdesetih. Stari kameni zidovi ostali su temelj cijele priče, dok je dotrajali gornji dio zamijenjen suvremenijom konstrukcijom otvorenom prema moru. Nekadašnji niski prostor dobio je više visine, znatno više svjetla i veliku staklenu stijenu široku oko pet metara. Staro i novo pritom se ne pokušavaju pretvarati da pripadaju istom vremenu. Kamen jasno govori o 1961., novi dio o današnjici, a upravo njihov odnos kući daje karakter.

Danas kuća ima oko 45 četvornih metara i uređena je kao jedan otvoreni prostor. Jedina klasična vrata vode u kupaonicu. Kuhinja, blagovaonica, dnevni dio i spavanje dijele isti volumen, ali prostor ne djeluje kao da je sve nagurano u jednu sobu. Namještaja je malo, što ovdje nije estetska poza nego praktična nužnost. Nešto je stiglo iz Danske i Litve, nešto je napravljeno po mjeri, a dio su vlasnici osmislili sami. Dva predmeta povezuju današnju kuću s njezinim prvim stanarima: restaurirana podna lampa te natpis AB61 koji i dalje stoji kao diskretan podsjetnik na Anu, Borisa i početak cijele priče.

Kuća danas služi za turistički najam, ali i način iznajmljivanja slijedi istu logiku pažljivosti i odmjerenosti. Prostor je namijenjen za dvije osobe, a sezona počinje početkom svibnja i rezervacije se protežu duboko prema hladnijem dijelu godine. Ema i Ivan za goste rano ujutro peku domaći kruh i pripremaju svježi sok. Televizora nema. Umjesto njega tu su projektor i filmsko platno postavljeni tako da se film može gledati iz kreveta, pa čak i iz bazena kada vrijeme pokvari planove za more, a u tome možete uživati zajedno sa svojim ljubimcima.

Mogli bismo reći da možda baš na primjeru ove kuće najbolje razumijemo što je Ando želio reći. Malih 45 četvornih metara ne djeluje kao prostor kojem nešto nedostaje, nego kao prostor iz kojeg je uklonjeno ono što mu nije potrebno. Tek kada vidite koliko vam je malo potrebno za život, onda najbolje spoznate i njegovu lakoću.