Gospodin Stjepan ima 94 godine i cijeli dan provodi među pčelama: najstariji hrvatski pčelar na mirovinu ni ne pomišlja

Stjepan Okrugić uvijek je nasmijan. Baš svaki dan sjeda na svoj bicikl i vozi se dva kilometra od kuće do orahovačke župne crkve na misu, koju nikad ne propušta. A kad se vrati, u njegovom ga dvorištu dočekuje birano društvo: pčele. Gospodinu Stjepanu su 94 godine, ima sto košnica i dan danas se aktivno bavi pčelarstvom. Živi u mirnom i pitomom mjestu Orahovica, podno obronaka Papuka, i većinu stvari oko pčela radi potpuno sam: brine o zajednicama, liječi ih, vrca med i puni staklenke.

Vedrog i vitalnog Stjepana u Orahovici posjetio je novinar Vladimir Grgurić s portala icv.hr, uz čiju dozvolu prenosimo dijelove razgovora i fotografije. Vladimir je proveo neko vrijeme s vremešnim pčelarom, upijao njegove misli i životnu filozofiju, te zabilježio zanimljive detalje o njegovom životnom putu i medu koji proizvodi.

Stjepan je uvijek vedar i nasmijan, a kad čovjek ima volju i takav pošten karakter, godine mu gotovo ništa ne mogu. Otac je šestero djece i djed trinaestero unučadi, a uz obitelj njegova najveća ljubav oduvijek su bile pčele. Najviše proizvodi bagremov med, ali ima i med od kadulje, uljane repice te cvjetni med.

Sve radi ručno, a zanimljivo je da često radi i bez zaštitnog pčelarskog odijela. „Moje su pčele dobre. Lete oko mene i zuje dok radim, ali uboda gotovo da i nema. Ako me koja i ubode, brzo prođe jer sam već razvio otpornost. Danas mi za sve treba malo više vremena, od brige o pčelama do same proizvodnje, ali radim polako i koliko mogu“, ispričao je Stjepan.

I danas većinu poslova oko pčela obavlja sam. Brine o zajednicama, liječi ih, vrca med i puni staklenke. Ima više od stotinu košnica, a koliko je točno rojeva, teško je reći jer sve ovisi o maticama i leglu. Sve je smješteno u njegovom dvorištu jer mu je tako najlakše.

„U nekim segmentima, ponajviše savjetima, pomaže mi brat, koji je nekoliko godina mlađi od mene. Više ne može aktivno raditi, ali ima veliko iskustvo koje mi mnogo znači. Tu su i prijatelji iz Pčelarske udruge “Pčelica” Orahovica, čiji sam član, no najveći dio posla ipak odrađujem sam“, kaže ovaj karizmatični pčelar.

Sve je počelo, kako kaže, davne 1959. godine u njegovoj rodnoj Vojvodini. „Pokojni otac bio je pčelar pa smo brat i ja nastavili njegovim putem, iako sam se ja tome posvetio više. U početku sam radio s ocem. Blizu smo imali šumu bogatu nektarom pa je uvijek bilo dobrog meda.

Nikada nisam volio obrađivati zemlju, a želio sam se nečime baviti i tako sam se zaljubio u pčelarstvo. Volio sam proučavati život pčela, njihov uzgoj i proizvodnju meda. To me potpuno osvojilo i danas sam sretan što se bavim ovim hobijem“, prisjetio se Stjepan početaka. Početkom Domovinskog rata bio je prisiljen napustiti Vojvodinu zbog svoje hrvatske nacionalnosti i put ga je doveo u Orahovicu.

„U Orahovici danas zaista uživam. Čim sam stigao u ovaj lijepi grad, nastavio sam se baviti pčelarstvom i evo, ove godine navršava se 67 godina otkako se bavim pčelama- nastavlja Stjepan, koji svoje bogato iskustvo rado prenosi mlađim generacijama pčelara.

„Puno je iskustva iza mene i uvijek volim mladim pčelarima dati pokoji savjet i pokazati im kako se radi. Na neki način kod mene odrađuju praktičnu nastavu, a to me posebno veseli. Najdraže mi je kada oni koji su učili uz mene kasnije postanu uspješni pčelari“, kaže.

Unatoč godinama, gotovo cijeli dan provodi među svojim pčelama. „Ne može drugačije. Pčele zahtijevaju veliku brigu. Najveći je posao vrcanje meda. Tada mi pomažu prijatelji, ali samu proizvodnju obavljam sam jer tada najbolje znam kakve je kvalitete med. Ljudi me često pitaju kako prepoznajem dobar med. Jednostavno je: kada ga istresate, mora se otezati. Ako samo kaplje, nešto nije u redu i treba ga još doraditi,“ objašnjava Stjepan.

Ističe kako su za svaki posao, a posebno za pčelarstvo, potrebni strpljenje i smirenost. „Imam dobre živce, uvijek sam nasmijan i s osmijehom prilazim košnicama. Vjerujte mi, pčele to osjete. Dogodi se da ljudi koji mi pomažu dođu neraspoloženi. Tada najprije malo porazgovaramo, nasmijemo se i tek onda krenemo raditi“, kaže Stjepan. S osmijehom dodaje kako će, dok god bude mogao, živjeti i raditi uz svoje pčele.

„To me drži. Uživam radeći s pčelama, a njihova marljivost i mene čini marljivim i aktivnim“, zaključuje Stjepan Okrugić. U Stjepanovu dvorištu teško je reći tko se više smije, on ili njegove pčele. Upravo iz takvog ozračja nastaje vrhunski proizvod. Jer med proizveden s osmijehom uvijek je najslađi.