U Hrvatskoj su se kuće stoljećima doslovce gradile od zemlje: staro umijeće koje je gotovo nestalo sad je postalo kulturno dobro

Kuću danas povezujemo s ciglom, betonom, armaturom i nizom suvremenih građevinskih materijala. No generacijama prije nas ljudi su domove podizali od onoga što im je doslovce bilo pod nogama. Zemlja, voda, slama, drvo i pruće bili su dovoljni da nastanu kuće i gospodarske zgrade u kojima se živjelo i radilo. Takav način gradnje bio je osobito razvijen na istoku Hrvatske, a staro umijeće koje je s vremenom gotovo iščeznulo upravo je dobilo službenu zaštitu. Krajem kolovoza Tradicijsko umijeće gradnje zemljom upisano je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro.

Riječ je o iznimno vrijednom skupu znanja, vještina i tehnika kojima su se gradile stambene i gospodarske zgrade u Slavoniji, Baranji i Srijemu, koristeći zemlju iz neposrednog okruženja kao osnovni materijal. Ona se kombinirala s materijalima biljnog podrijetla, a upravo su dostupnost sirovina i sastav tla utjecali na razvoj različitih načina gradnje.

Iako se zemlja u tradicijskom graditeljstvu koristila i u drugim dijelovima Hrvatske, primjerice kao zidna ili podna obloga, bogatstvo i razvijenost tehnika bili su najizraženiji baš u istočnim krajevima. Prema podacima Ministarstva kulture i medija RH, povijest gradnje zemljom na istoku Lijepe naše može se pratiti još od prapovijesnih naselja, dok je zemlja kao građevni materijal bila široko rasprostranjena tijekom 18. i 19. stoljeća.

Hrvatska tehnička enciklopedija navodi i arheološke tragove kuća od kolja, šiblja i kućnog lijepa, odnosno gline pomiješane sa slamom ili pepelom, u naseljima na području Srijema još oko 5000. godine prije Krista. A u vučedolskoj kulturi, oko 3000. godine prije Krista, gradile su se kuće pleteruše, karakteristične za nizinsku i šumovitu Panonsku Hrvatsku.

No kako se zapravo od zemlje mogao napraviti zid dovoljno čvrst da postane kuća? Nije postojala samo jedna metoda. Tradicijsko umijeće obuhvaća pleter, naboj, zidanje ćerpičima, kanat i izradu zemljanih žbuka, a različite tehnike često su se kombinirale na istoj građevini.

Jedna od najpoznatijih bila je gradnja ćerpičima, nepečenim opekama izrađenima od zemlje uz dodatak biljnih materijala. Umjesto pečenja u peći, takve opeke su se sušile, a potom koristile za zidanje. Kod naboja nije bilo ni opeke. Zemlja se zbijala i nabijala u oplati: tako je nastajao kompaktan zid. Pleter je imao drugačiju osnovu: konstrukciju od isprepletenog pruća koja se oblagala zemljanom smjesom, dok je kod kanata osnovu građevine činio drveni kostur čija su se polja ispunjavala, među ostalim, ćerpičem ili blatom omazanim pleterom.

Takve kuće danas su sve rjeđe. Krajem 19. stoljeća zemlju postupno potiskuje industrijski proizvedena pečena opeka: ona sve manje služi kao samostalni građevni materijal, a sve više kao sirovina za proizvodnju opeke, crijepa i drugih proizvoda. Novi udarac tradiciji stigao je početkom druge polovice 20. stoljeća, kad je građevinsko zakonodavstvo i standardizacija materijala više nisu prepoznavali kao građevni materijal.

Kako je 2025. objavljeno u Zborniku radova Znanstvenog sabora Slavonije i Baranje, posljednje kuće od zemlje u Hrvatskoj građene su sredinom 20. stoljeća i danas više nema izvornih nositelja tog umijeća. Srećom, interes za stare tehnike ponovno raste, a važnu ulogu u tome ima ruralni turizam.

Posebno se izdvaja naselje Karanac u Baranji, gdje se organiziraju radionice izrade ćerpiča, peći, zidova od pletera i zemljanih žbuka. Ondje se od 2012. održava i manifestacija simboličnog naziva ”Akademija blata”, dok Kneževi Vinogradi od 2021. imaju GlinArt festival, također posvećen promicanju zemlje kao građevnog materijala.

Upravo su zemljane žbuke dio stare tradicije koji je najbolje preživio do današnjih dana. Ne koriste se samo pri obnovi starih kuća: svoje mjesto danas su pronašle i u ekološki održivoj gradnji, primjerice kao završni sloj na kućama od bala slame te drugih prirodnih ili recikliranih materijala.