Otok na kojem su ljudi živjeli više od 2000 godina danas nema nijednog stanovnika. Posljednjih 36 otišlo je 1930. godine

Ne znam odakle mi dolazi ta fascinacija napuštenim mjestima. Možda je stvar u tome što mi uvijek izgledaju kao da nešto znaju, a ne žele reći. U njima je ostao trag života, ali ljudi nema, pa praznina sama počne stvarati priču. Mene upravo to vuče: pokušaj da iz onoga što je ostalo shvatim tko je ondje živio, zašto je otišao i kako mjesto koje je nekome bilo cijeli svijet jednog dana jednostavno ostane bez ljudi.

Oko 64 kilometra zapadno od Vanjskih Hebrida, usred sjevernog Atlantika, iz mora se dižu crne litice St Kilde. Na tom su arhipelagu ljudi živjeli više od dvije tisuće godina, a 29. kolovoza 1930. posljednjih 36 stanovnika ukrcalo se na brod i zauvijek napustilo svoj dom. Otišli su na vlastiti zahtjev. Kako bismo razumjeli zašto je zajednica koja je ondje opstajala stoljećima sama zatražila evakuaciju, zavirili smo malo u prošlost.

Najveći otok u škotskom arhipelagu je Hirta, okružen Soayem, Borerayem i Dùnom, a vulkanski krajolik oblikovao je neke od najviših morskih litica u Europi. Nekadašnje glavno selo nalazilo se u uvali Village Bay, gdje su stanovnici razvili način života prilično drukčiji od onoga što bismo očekivali od škotskog otočnog mjesta.

Nisu se prvenstveno oslanjali na ribolov, nego na morske ptice. Penjali su se po strmim liticama, skupljali jaja te lovili fulmare i sule. Meso su jeli, ulje koristili, a perje prodavali. Hranu, treset i opremu čuvali su u kamenim skladištima kojih je na arhipelagu sačuvano više od 1400. Građena su tako da među kamenjem cirkulira zrak i da unutrašnjost ostane suha unatoč vjetru i kiši.

Koliko su bili odsječeni od ostatka svijeta najbolje pokazuje jedna od najneobičnijih epizoda u povijesti St Kilde, a možda i općenito za neki otok. Tijekom nestašice hrane 1876. stanovnici su poruku zatvorili u drveni spremnik, pričvrstili napuhani ovčji mjehur kao plovak i pustili ga u Atlantik, nadajući se da će ga struje odnijeti do nekoga tko može pomoći. Poruka je stigla do kopna, a pomoć je poslana na otok.

Tako je nastao poznati St Kilda mailboat. Poruke su puštali u more i prepuštali strujama, a završavale su na Vanjskim Hebridima, Shetlandu, Orkneyju pa čak i u Norveškoj. Ipak, sama ideja bila je starija. U 18. stoljeću Lady Grange, protiv svoje volje zatočena na Hirti, slala je poruke pričvršćene uz komade pluta. Jedna je stigla do Edinburgha.

Krajem 19. stoljeća vanjski svijet više nije dolazio samo morskim strujama. Od 1877. parobrod SS Dunara Castle ljeti je počeo dovoditi posjetitelje. Otočani su turistima prodavali ovčje kože, tkanine, pletene rukavice, jaja i predmete od ptičjeg perja, a sve više koristili hranu, gorivo i građevni materijal s kopna.

Što su bili povezaniji s ostatkom svijeta, to je stari sustav samodostatnosti postajao slabiji. Još veći problem bio je broj stanovnika. Godine 1852. njih 36 iselilo je u Australiju, nakon čega je broj stanovnika pao na oko 70. Popis iz 1911. bilježio je 74 osobe, deset godina poslije 71, ali mladi su sve češće odlazili.

Za zajednicu poput St Kilde to nije bio samo demografski problem. Svakodnevni život ovisio je o ljudima sposobnima penjati se po liticama, loviti ptice, čuvati ovce, rezati treset i održavati kuće. Do kraja 1920-ih zajednicu su sve više činili stariji ljudi, udovice i djeca.

Prvi svjetski rat dodatno je promijenio njihov odnos prema izolaciji. Na Hirti je neko vrijeme boravio vojni odred, pa su stanovnici upoznali redovitiju poštu, opskrbu i plaćene poslove. Kad je vojska otišla, povratak starom načinu života bio je teži nego prije.

Evakuacija 1930. zato nije bila posljedica jedne katastrofe niti su stanovnici bili protjerani. Bila je završetak procesa koji je trajao desetljećima. U travnju su odlučili otići, a 10. svibnja britanskoj su vladi poslali službenu peticiju u kojoj su objasnili da ih je ostalo premalo da bi zajednica mogla preživjeti još jednu zimu.

Posljednjeg jutra spakirali su ono što su mogli ponijeti. Vijest o odlasku privukla je toliku pozornost medija da su novinari dan ranije uklonjeni s otoka kako bi stanovnici posljednja 24 sata mogli provesti bez njih.

Danas na St Kildi nema stalne civilne zajednice, a arhipelag je pod zaštitom UNESCO-a zbog prirodne i kulturne vrijednosti. Ondje se nalaze velike kolonije morskih ptica, soayske ovce i posebne otočne životinjske populacije. Kuće, polja, kamene ograde, crkva i više od tisuću kamenih skladišta ostali su kao trag života koji je ondje trajao stoljećima.

Možda je upravo zato St Kilda toliko privlačna. Nije riječ samo o otoku s kojeg su svi otišli, nego o mjestu na kojem se još može pročitati priča jedne zajednice: kako je naučila živjeti na rubu Atlantika, kako je poruke prepuštala morskim strujama i kako je na kraju došla do trenutka u kojem je odlazak postao lakši od ostanka.