Ušli smo u samo srce Europske Amazone i obišli jedini rezervat biosfere na svijetu koji se proteže kroz pet zemalja

Hodam obalom, noge mi propadaju u pijesak. Krajolik oko mene više podsjeća na neku tropsku morsku destinaciju nego na Slavoniju. Da, na istoku sam Hrvatske, lijevo od mene je Drava, a desno Dunav. Nekoliko metara od mene, pred mojim očima, ove se dvije rijeke spajaju, postaju jedno, pa nastavljaju put prema Crnom moru. Na ušću Drave u Dunav sredinom rujna još su se itekako vidjele posljedice dugotrajnih ljetnih suša. Četiri sam dana pratila tok triju rijeka, prvo Muru kroz Austriju i Sloveniju, potom sam u Hrvatskoj gledala kako se ova rijeka ulijeva u Dravu, da bi evo sada, pri samom kraju putovanja, ispratila Dravu koja se ulila u Dunav.

Ove tri rijeke, i to baš dijelovi koje sam imala priliku vidjeti izbliza, dio su rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav, jedinog na svijetu koji se proteže kroz pet zemalja, uključujući i Hrvatsku. I ne samo to, ovaj nevjerojatni krajolik nosi nadimak Amazona Europe. Dok smo hodali kroz blato uz obalu Mure u Austriji, uvlačili se u šume uz obalu te rijeke u Sloveniji, gledali jata ptica na obalama Drave u Hrvatskoj i rukavce Dunava u Mađarskoj i Srbiji, taj je nadimak itekako dobio svoj smisao. A iza tih riječnih krajolika stoji jedna od najambicioznijih priča o obnovi prirode u ovom dijelu Europe, kojoj sam imala priliku svjedočiti iz prve ruke.

Rijeke koje danas znamo izgledaju nam tako prirodno, kao da su na mjestu na kojem su oduvijek bile i kojem pripadaju. No većina rijeka koje nas okružuju ne izgleda onako kako ih je priroda zamislila. Nakon što su stoljećima slobodno mijenjale svoj put, stvarale nove otoke i rukavce, izlijevale se u okolne šume i oblikovale krajolik, čovjek ih je počeo „krotiti“, želio ih je učiniti predvidljivijima. Prvo je učvrstio obale, pa izgradio nasipe, potom ispravio zavoje koji mu nisu odgovarali, pa odvojio stare riječne rukavce od glavnog toka, a potom na rijekama krenuo graditi i hidroelektrane i brane. Ne, rijeke koje danas znamo velikim dijelom nisu tamo gdje ih je priroda smjestila.

Razlozi su bili različiti. Trebalo je zaštititi naselja i poljoprivredne površine, lakše upravljati vodom. No to je ostavilo ozbiljne posljedice na rijeke i okoliš koji ih okružuju. Kada se rijeka zatvori u usko, uređeno korito, gubi prostor za prirodno kretanje. Njezini rukavci postupno presušuju, okolne šume dobivaju manje vode, a nestaju i staništa brojnih biljaka, riba i ptica.

Upravo je potez Mura – Drava- Dunav jedno od posljednjih područja s prirodnim rijekama u Europi, ali ljudi su ovdje imali svoje „prste“. Nije, naravno, cijeli tok Mure, Drave i Dunava netaknut. I ondje postoje brane, nasipi i regulirani dijelovi. Posebnost Europske Amazone upravo je u tome što su se unatoč tim zahvatima sačuvale iznimno vrijedne prirodne riječne dionice.

Prema podacima WWF-a, u slijevu Dunava tijekom posljednjih 150 godina nestalo je više od 80 posto nekadašnjih poplavnih i močvarnih područja. Veliki projekt LIFE RESTORE FOR MDD (skraćeno, obnova života za Muru, Dravu i Dunav, odnosno punim imenom „Očuvanje i obnova poplavnih šumskih staništa duž rijeka Mura–Drava–Dunav“), koji vodi austrijski WWF uz suradnju brojnih lokalnih partnera, obnavlja rijeke upravo na način da ih vraća u prirodno stanje te obnavlja okoliš.

Negdje se uklanjaju obalna učvršćenja i proširuju korita, drugdje pošumljava kod rukavaca, na trećem mjestu obnavljaju se livade… A sve s jednim ciljem: da se rijeke vrate u što prirodniji tok, da im se vrati ono što im je čovjek stoljećima otimao.

Od Austrije, preko Slovenije i Hrvatske, pa sve do granice sa Srbijom i Mađarske, upoznali smo nevjerojatne ljude, one koji strastveno žive za rijeke i kojima njihova budućnost nije tek slovo na papiru, nešto čime će se baviti od 9 do 17 pa zaboraviti na to vikendom i na godišnjim odmorima. Ljudi su to koji prirodu žive i svoje znanje i vještine posvetili su akcijama koje će zaista imati utjecaj na budućnost, koji o rijekama, životinjama i stablima razgovaraju i navečer uz pivo.

Na čelu cijele priče je Arno Mohl, voditelj programa obnove iz WWF-a, Lisa Wolf je projektna menadžerica, a na terenu su nas dočekivali stručnjaci iz različitih područja koji su nam pobliže objasnili svaku pojedinu lokaciju.

Na ušću potoka Sulzbach u Muru u Austriji svjedočili smo naizgled radikalnoj, ali toliko potrebnoj akciji: ovdje se uklanjaju umjetna učvršćenja obale i zaštitne konstrukcije, nakon kojih će Mura ponovno moći prirodno oblikovati svoje obale, stvarati šljunčane sprudove, plićake i mirnije vodene površine koje su važno stanište brojnih biljaka i životinja. Rezultat bi, doznajemo od lokalnih stručnjaka Christine Konradi i Andreasa Schustera, trebao poboljšati uvjete na četiri hektara poplavnih šuma i potaknuti prirodno premještanje riječnih nanosa.

Spuštamo se prema Sloveniji, gdje nas na lokaciji dočekuju konkretni radovi i teška mehanizacija. Kod mjesta Hrastje-Mota, nedaleko od Radenca, provodi se projekt kojim se rijeci želi vratiti dio izgubljene slobode. Uklanjaju se stara obalna učvršćenja i premještaju 15 do 85 metara dalje od sadašnje obale, čime se oslobađa prostor za prirodno širenje rijeke.

Nakon dvije lokacije na kojima smo vidjeli kako se rijeci vraća prostor, bilo je vrijeme da otkrijemo i što to znači za floru i faunu, odnosno život u njezinom porječju. Saznali smo da slovenski dio projekta uključuje i obnovu poplavnih šuma i sa šumarom Peterom Kolarom uvukli smo se među gusta stabla kako bismo svjedočili pošumljavanju i sadnji autohtonih vrsta.

Šume hrasta, jasena i brijesta nekad su bile karakteristične za područje uz Muru, a danas su od njih ostali tek manji fragmenti. Sada se uklanjaju invazivne vrste i vraćaju one koje ovdje prirodno pripadaju, a kao metoda obnove šuma isprobava se i ispaša svinja. Na slovenskom Otoku ljubavi svjedočili smo poribljavanju i ubacivanju malih kečiga u rijeku: jer život se odvija i oko rijeka i u samim rijekama.

Prelazimo u Hrvatsku i naša je sljedeća postaja Donje Međimurje. I ovdje ćemo vidjeti nešto što naizgled nema veze s rijekama, ali je itekako dio životnog ciklusa koji je povezan s vodom. Monika Cindrić i Ivana Horvat iz Međimurske prirode dočekuju nas na livadi okruženoj šumama, između potoka Kopanec i Trnava. Ovdje se, doznajemo, provodi projekt obnove četiri hektara vlažnih livada koje su dom rijetkim i ugroženim vrstama leptira plavaca. Objašnjavaju nam kako se košnja prilagođava životnom ciklusu ugroženih leptira. Tko bi rekao da tako mala promjena u upravljanju prirodom može biti važna za opstanak ugroženih vrsta!

Na kraju obilaska i sami dobivamo priliku uzeti dio sjemena koji su pažljivo skupljale i „razbacati“ ga livadom. Možda baš od našeg doprinosa naraste strogo zaštićena kockavica, prekrasni ljubičasti cvijet koji leptirići obožavaju!

Jedna od fascinantnijih lokacija na našem putu bilo je mjesto na kojem se Mura ulijeva u Dravu. Nalazi se na sjeverozapadu Hrvatske, na sjeveroistočnoj strani općine Legrad, na samoj granici s Mađarskom. I ovdje je vidljiv nizak vodostaj rijeka, ali prizor je prekrasan. Hodamo uz obalu, pozdravljamo se Murom i slušamo o velikoj akciji uklanjanja invazivnih vrsta koja se ovdje provodi.

Biljke poput ambrozije, zlatnice ili japanskog dvornika brzo se šire i potiskuju autohtone vrste, a njihovo se uklanjanje provodi ručno: čupanjem, košnjom i rezanjem mladica. I tu smo imali priliku postati na tren dio važnog projekta i sami iščupati nekoliko „neprijateljskih“ mladica.

Vidjeli smo rukavce i sprudove, vidjeli smo šume i livade, ali uz obale rijeke žive i brojne ptice na koje tokovi itekako utječu. Stajemo zato uz obalu Drave u Đelekovcu, selu koje je 2024. proglašeno prvim selom bregunica u Hrvatskoj. Najmanje europske lastavice gnijezde se u strmim pješčanim obalama, a njihova prisutnost važan je pokazatelj zdravlja riječnih ekosustava.

Upravo na ovom mjestu stvaraju se nova pogodna staništa za gniježđenje ovih vrijednih ptica, koje u pijesku „izdube“ male rupe u kojima se skrivaju. Bregunice nažalost nismo vidjeli, jer su već migrirale, ali saznali smo nevjerojatne podatke o ovim ptičicama koje je kao svoj simbol prihvatila lokalna zajednica.

Prije nego se uputimo prema krajnjem istoku Hrvatske zastali smo i na lokaciji Novačka, nedaleko od istoimenog sela u Podravini. Ovdje je proveden projekt obnove starog rukavca Drave koji je bio zatrpan, a nakon intervencije i uklanjanja nataloženog materijala otvoren je i u dužini od 1,2 kilometra povezan s matičnom rijekom. Ovdje je suša pokazala svoje dramatične posljedice, pa smo vezu između rijeke i rukavca nažalost mogli samo naslutiti.

Put nas dalje dovodi do Osijeka, gdje se ukrcavamo na čamce i plovimo prema ušću Drave u Dunav. Zaista, ima li ljepšeg načina za doživjeti rijeku nego kad postaneš dio nje! Za kupanje je, nažalost, ipak bilo prehladno, ali ploviti Dravom sve do mjesta na kojem će ta rijeka postati dio Dunava bilo je iskustvo za pamćenje. U ovom dijelu našeg putovanja upoznajemo naše domaćine, Jasmina Sadikovića i Nikolinu Stjepanović iz Udruge Zeleni Osijek, čiji su nas strast i ljubav prema prirodi oduševili.

No prije nego stignemo do Dunava, „parkiramo“ svoje čamce uz desnu obalu Drave, noge nam propadaju u pijesak, a profesor Siniša Ozimec, biolog s osječkog Fakulteta agrobiotehničkih znanosti, objašnjava nam na kakvom se posebnom mjestu nalazimo. Bjelobrdska stara Drava nekadašnji je riječni meandar koji je od glavnog toka odsječen početkom 19. stoljeća, kada je čovjek regulacijom promijenio tok rijeke.

Danas je rukavac u jako lošem stanju, s jako malo vode, ali unatoč tome iznimno bogato životom: istraživanjima je zabilježeno čak 60 vrsta ptica, 128 biljnih vrsta te brojne druge životinje, među kojima su vidre i dabrovi. Skoro bi se moglo reći: Kopački rit u malom. I ovom će se rukavcu vratiti život: u sklopu projekta LIFE RESTORE for MDD planira se obnova više kilometara rukavca, uklanjanje oko 200.000 kubičnih metara nataloženog mulja i ponovno povezivanje vodenih tokova.

Naše putovanje završava u Mađarskoj, u Nacionalnom parku Dunav–Drava, gdje nas biolog Tibor Parrag upoznaje s rukavcem Báta, nekadašnjim glavnim tokom Dunava. On je dug čak 12 kilometara, ali je zbog regulacije rijeke postupno ostao odsječen od glavnog toka. Na ovoj lokaciji projekt obnove obuhvaća oko 85 hektara, planira se ukloniti približno 8000 kubičnih metara nataloženog materijala, obnoviti postojeću ustavu i izgraditi novu manju prepreku koja će pomoći zadržavati vodu u rukavcu. Sprečavanjem daljnjeg isušivanja očuvat će se vrijedna močvarna staništa, koja su dom brojnim zaštićenim vrstama, uključujući štekavca, malog vranca i rijetke vodene biljke.

Srbiju, jednu od pet zemalja kroz koje se proteže rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav, jedinu na ovom putovanju nismo uspjeli posjetiti, vremena nažalost nije bilo dovoljno. U Batini, kod spomenika bitci iz Drugog svjetskog rata, pridružila nam se Radmila Šakić Peurača iz Šuma Vojvodine, pa smo uz pogled preko Dunava saznali kakve zahvate oni poduzimaju i s kojim se izazovima suočavaju.

Arno, Lisa, Tibor, Peter, Monika, Marta, Jasmin, Radmila samo su neki od inspirativnih ljudi koje smo upoznali na svom četverodnevnom putovanju od Austrije do Mađarske u organizaciji WWF-a. Dolaze iz pet različitih država, različitih su profesija, ali dijele jednu strast: strast za prirodom i porječjem Mure, Drave i Dunava. Nakon desetljeća pokušaja čovjeka da rijeke prilagodi sebi, sad se događa nešto drugačije: ljudi rijekama pokušavaju vratiti slobodu.

Putovali smo kroz četiri države (i petu gledali preko rijeke) kako bismo iz prve ruke vidjeli kako ljudi pokušavaju prirodi vratiti ono što su joj desetljećima oduzimali. UNESCO-ov petodržavni rezervat biosfere Mura–Drava–Dunav upravo je u vrijeme našeg obilaska proslavio peti rođendan, koji su svi uključeni u projekt posebno emocionalno doživjeli. Projekt LIFE RESTORE FOR MDD povezuje 17 partnera iz pet država i obuhvaća zahvate na 29 lokacija. Uistinu fascinantno.

Ali projekt je više od zaštite prirode: primjer je suradnje različitih država i stručnjaka različitih zanimanja. Iako je bit vratiti prirodi ono što joj je oduzeto, lokalna zajednica i ljudi uvijek ostaju u fokusu kroz poticanje održivog suživota s prirodom. Jer od obnove i zaštite rijeka neće koristi imati samo ptice, ribe i stabla. Imat ćemo i svi mi.