Posjetili smo najstariji kafić u Zagrebu koji radi već gotovo 200 godina: u njemu su pili Krleža i Matoš, a snimao se i kultni film

Kultna gostionica na Gornjem gradu otvorena je davne 1830. godine, a u njoj se i danas pjevaju stare zagrebačke pjesme, svira klavir i naručuju gotovo zaboravljena pića

Foto: Antonio Ivičević
Želim da mi Google češće preporučuje Putni Kofer

U Zagrebu sam obišao na desetke kafića. Neke danas pamtim po dobroj kavi, druge po zanimljivom uređenju, a treće po ljudima s kojima sam u njima proveo sate i sate. No postoji jedan lokal u kojem sam nedavno proveo poslijepodne i koji se zaista ne može usporediti s bilo kojim drugim ugostiteljskim objektom u gradu. Nalazi se na Gornjem gradu, u blizini crkve svetog Marka, a u njemu se piće poslužuje još od davne 1830. godine. Da, dobro ste pročitali! Kada je gostionica Pod starim krovovima otvorena, Zagreb je izgledao potpuno drugačije, a Hrvatska je još bila dio Habsburške Monarhije. Danas, gotovo dva stoljeća kasnije, ovdje i dalje možete sjesti, naručiti gemišt, Mirogojček ili Mussolini, poslušati staru zagrebačku pjesmu i razgovarati s ljudima koji o nekadašnjem Zagrebu pričaju kao o svojem najboljem prijatelju.

NAJSTARIJI KAFIĆ U ZAGREBU OTVOREN JE DAVNE 1830. GODINE, A U NJEMU SU SE OKUPLJALE GENERACIJE POZNATIH ZAGREPČANA

Gostionica Pod starim krovovima nalazi se u Basaričekovoj ulici na zagrebačkom Gornjem gradu, na kućnom broju 9. Prema podacima Turističke zajednice grada Zagreba, smatra se najstarijom gostionicom u gradu s kontinuitetom rada, a njezini počeci sežu u 1830. godinu, kada je prostor služio kao privatni vinski podrum.

Kroz gotovo dva stoljeća ovuda su prolazile brojne generacije Zagrepčana. Među poznatim imenima koja se povezuju s gostionicom spominju se Miroslav Krleža, Antun Gustav Matoš i Tin Ujević, a prostor je s vremenom postao jedno od prepoznatljivih okupljališta zagrebačkih boema, umjetnika i ljubitelja dobre kapljice.

Najveću popularnost stekao je zahvaljujući filmu koji gotovo svaki Zagrepčanin zna napamet. Naime, upravo ovdje snimani su dijelovi kultnog filma „Tko pjeva zlo ne misli“ iz 1970. godine. Po njemu gostionicu zovu „Kod Žnidaršića“, a mnogima je ostala u sjećanju kao mjesto na koje Franjo Šafranek odlazi popiti svoj gemištek.

„NIKAD PRIJE NISAM BIO KONOBAR, ALI VOLIM OVAJ PROSTOR I NJEGOVU POVIJEST“

Tog popodneva upoznali smo Zorana Dragaša, koji ovdje radi posljednje dvije godine, iako se prije toga nikada nije bavio ugostiteljstvom. Što ga je onda dovelo baš u ovu legendarnu zagrebačku gostionicu? „Nikad prije nisam radio kao konobar, ali ovaj prostor ima nešto posebno. Volim njegovu povijest i upravo me ona najviše privukla. Kao rođeni Zagrepčanin, uživam u razgovoru s gostima kojima mogu ispričati brojne zanimljivosti o Gornjem gradu, Kaptolu, Donjem gradu, ali i o samoj gostionici, koja će uskoro proslaviti 200. rođendan“, govori nam gospodin Dragaš.

Zoran zaista poznaje povijest Zagreba, voli pričati o njegovim starim ulicama i ima čitav niz zanimljivih anegdota povezanih s gostionicom. Posebno ga veseli što mu dolaze ljudi koji žele doznati nešto više o mjestu u kojem sjede. „Zanimljiva je ta priča s filmom Tko pjeva zlo ne misli. Mi ovdje imamo uspomenu na taj film i ljudi baš zbog toga vole doći, posebno naši domaći. Stranci dolaze zato što slovimo kao najstariji kafić koji kontinuirano radi“, objašnjava.

U GOSTIONICU SU STIGLI HRVATI IZ ARGENTINE I DONIJELI FOTOGRAFIJE IZ VREMENA KADA JE NJIHOVA OBITELJ BILA VLASNIK

Dok smo razgovarali o impresivnoj povijesti same lokacije, Zoran se prisjetio i jednog neobičnog susreta od prošle godine, koji mu je, kako kaže, ostao u posebno lijepom sjećanju. U gostionicu su, naime, jednog dana svratili posjetitelji iz Argentine i ispostavilo se da je riječ o Hrvatima čija je obitelj do 1945. godine bila vlasnik upravo ovog prostora. „Znate kaj mi je bilo posebno interesantno? Nisu došli praznih ruku. Sa sobom su donijeli stare obiteljske fotografije koje su nam otkrile kako je gostionica izgledala prije mnogo desetljeća,“ kaže Zoran. Zahvaljujući njima, doznali su i nekoliko zanimljivih detalja o nekadašnjoj namjeni prostora. Jedan je dio bio dućan, a drugi gostionica. Naravno, kroz sve te godine prostor se mijenjao, ali i dan-danas u njemu možete osjetiti starinski duh koji dočarava tih gotovo 200 godina povijesti.

OVDJE SE JOŠ UVIJEK PJEVAJU STARE ZAGREBAČKE PJESME I SVIRA KLAVIR

A kako izgleda jedna sasvim obična večer kod Žnidaršića? Sudeći prema onome što nam je ispričao Zoran, lako se dogodi da se planirani odlazak na jedno piće ipak malo oduži… „Kod nas se često spontano zapjeva, najviše stare zagrebačke pjesme. Ima večeri kada bude i glazbe, ali gotovo da nema dana da se barem malo ne zapjeva.“

U gostionici se nalazi i klavir, pa kada se za njim nađe netko tko zna svirati, večer može dobiti sasvim neočekivan nastavak. Nema tu nekog strogog rasporeda ni pravila kada se pjeva, a kada samo razgovara. Sve ovisi o gostima i raspoloženju. Zoran nam otkriva i da se u prostoru povremeno održavaju različita događanja, no da su spontane večeri, kada netko započne pjesmu, a ostali mu se pridruže, jedan od razloga zbog kojih se ljudi ovamo rado vraćaju.

KAVICA, KONJAČIĆ, MIROGOJČEK I MUSSOLINI: NA KARTI PIĆA NALAZE SE I NEKI GOTOVO ZABORAVLJENI ZAGREBAČKI SPECIJALITETI

Naravno, zanimalo nas je i što se danas pije Pod starim krovovima, posebno zato što se ovdje još uvijek mogu naručiti neka pića koja su nekoć bila neizostavan dio zagrebačkih gostionica. Zoran nam odmah počinje nabrajati nekoliko zanimljivih kombinacija. „I danas imamo kompletić, konjačić i pelinkovac, a u ponudi je i poznati Mirogojček! To vam piju manekeni Badela“, govori nam uz osmijeh.

Za one koji ne znaju, kompletić je kombinacija kave i rakije, nekad sasvim uobičajena narudžba u zagrebačkim gostionicama. Pod starim krovovima možete naručiti i pomalo zaboravljene klasike, poput gustog voćnog soka sa šlagom, ali i Mussolini. „Mussolini nam je totalni hit“, kaže i objašnjava da je riječ o kombinaciji gemišta i sirupa od maline. A kad smo već toliko razgovarali o tome što se sve ovdje pije, bilo bi šteta ostati samo na priči… Zato smo, naravno, naručili jednog Mussolinija.

Dok smo polako privodili kraju naš posjet, razmišljali smo koliko često prolazimo pokraj nekih mjesta, a da zapravo nemamo pojma kakve se sve priče kriju iza njihovih vrata. I sami smo u ovu gostionicu došli prvenstveno iz znatiželje, a izašli s nekoliko zanimljivih priča i jednim novim poznanstvom. Taj trenutak bio je najljepši dio samog posjeta. Kad smo se na odlasku pozdravljali sa Zoranom, pozvao nas je da dođemo u subotu na druženje, kada će biti i glazba. Naravno da smo prihvatili poziv! Dolazimo bez novinarskih pitanja i bilježnice, samo na piće, malo ćakule i još pokoju priču o starom Zagrebu…

Pročitajte još