Prva poučna staza u Hrvatskoj nalazi se u jednom od najljepših nacionalnih parkova te je idealno mjesto za obiteljski vikend izlet u prirodu

Smještena u jednom od najljepših kutaka hrvatske prirode, kojeg štite granice Nacionalnog parka Risnjak, poučna staza Leska postala je pojam za sebe. Staza je to kojom su dosad, kako je naprosto stvorena za opuštene obiteljske šetnje, prošetale brojne nožice malih i hrabrih istraživača, a ta prva poučna staza u Hrvatskoj upravo je za to i stvorena – sasvim opušteni, pristupačni i jednostavni boravak u prirodi u kojem se može mnogo toga naučiti.

Upravo stoga smo se i mi, naša mala obitelj čiji je najmlađi član trenutačno u fazi da mu se ‘pet minuta hoda, a pet minuta nosi’, a to začinjeno s ogromnim količinama znatiželje, odlučili da će upravo Leska biti idealan obiteljski izlet, kojih sat i pol vožnje udaljen od Zagreba. Nismo se prevarili, čak ni unatoč niskim temperaturama i povremeno jakom vjetru koji nas je na momente dobrano rashladio dok smo njome šetali. No, nismo se žalili – ipak smo za obilazak odabrali mjesec studeni.

Ovu jednostavnu obiteljsku avanturu, koja se pretvorila u cjelodnevni izlet, započeli smo u Beloj Vodici gdje se nalazi sva ‘infrastruktura’ – od uprave parka do restorana i parkinga uz tamošnje jezerce prepuno patki. Da bi došli do staze trebali smo kupiti ulaznicu u nacionalni park, koja za odraslu osobu stoji sedam eura (malac je bio ‘besplatan’), a zatim samo prošibali pokraj tamošnjeg adrenalinskog parka, ‘strahujući’ da – ako tamo odemo – na Lesku nećemo ni kročiti.

Dakle, nedaleko nakon ulaza u sam park dočekat će vas početak poučne staze Leska, a njome će vas voditi oznake cijelom njezinom duljinom od 4,2 kilometra. Dakle, ako imalo strahujete da ćete se izgubiti – nemojte. Ta je opcija doista nemoguća. Inače, riječ je o kružnoj stazi koja se upisala u povijest po tome što je ona bila prva poučna staza u Hrvatskoj. ‘Proradila’ je 4. lipnja 1993. godine i od tada je bila dva puta obnavljana, a krase ju ukupno 23 info table na temu prirodne i kulturne baštine Risnjaka i općenito tog područja.

Uzbrdica na stazi gotovo da i nema, a na njezinu početnom dijelu naišli smo čak i na nekoliko obitelji s dječjim kolicima. Dakle, bio je vikend, i bilo je ljudi, no ni u jednom trenutku nismo osjećali ‘da nam netko skače’ po glavi. Upravo suprotno. Većinu vremena imali smo osjećaj da stazu imamo samo za sebe. Mjesto smo, nakon što smo je propješačili, bez imalo muke našli i u restoranu na ulazu u park, Risnjak Pansion & Restaurant, i to upravo ono što nam je trebalo – stol za osam osoba, a u kojem se, primjerice, grah može pojesti za sedam eura.

Šetajući stazom naučili smo mnogo. Da, primjerice, vjetar koji nas je povremeno ošinuo može biti mnogo jači i da ponekad bez problema ruši drvene gorostase koje onda s vremenom u svoj jarko zeleni, mekani zagrljaj uzme mahovina. Naučili smo da na području Parka i okolice živi 114 vrsta ptica (usput rečeno, nemojte se začuditi ako vam patkice iz jezerca na parkiralištu okruže automobil u potrazi za hranom), a da se njih 78 vrsta tamo i gnijezdi.

Naučili smo i sve najvažnije o ponikvama, a naišli i na tradicionalnu kopu, odnosno žežnicu za proizvodnju ugljena te nastambu obloženu korom crnogorice u kojoj bi se radnici sklanjali. Kopa je ‘objekt’ u kojem se nekada proizvodio ugljen i potaša iz drva. Drveni ugljen je, objasnila nam je info tabla, tvrdi ostatak koji nastaje kad se drvo izloži djelovanju topline uz ograničeni pristup zraka, a potaša fini sitni materijal, odnosno pepeo. Prvi se koristio u procesu dobivanja raznih metala, a ovo drugo, dakle potaša, u procesu proizvodnje stakla.

Naučili smo mnogo i o samom risu, jednoj od tri velike zvijeri koja naseljava Park, uz vuka i medvjeda, a po kojem je nacionalni park uostalom i dobio ime. Primjerice, doznali smo da populacija risa koja danas živi u Hrvatskoj datira iz 1973. godine, kada je šest jedinki iz Slovačke prebačeno u Sloveniju, iz koje su se onda proširili i u Hrvatsku. Naime, u Hrvatskoj je ris bio istrebljen početkom 20. stoljeća te se ponovno vratio na ove prostore 70-ak godina kasnije. Na području Risnjaka živi najveća od četiri svjetske vrste risa, i odrasli ris može težiti i do 30 kilograma, no ne predstavlja nikakvu opasnost za čovjeka. Nažalost, upravo je čovjek, posredno ili neposredno, njegov najčešći ubojica.

Izrazito sporim tempom koji je uključivao doista mnogo stanki i igranja, za prelazak cijele staze trebalo nam je tri i pol sata. Iako bi realno vrijeme za prelazak iste bilo do dva sata. Ali doista se nismo žurili. Puštali smo malcu da diktira tempo i jednostavno ga puštali da uživa u istraživanju prirode, koju smo samo mogli zamisliti koliko je tek lijepa u snježnom izdanju ili pak kad se, u proljeće, odjene u zelene boje.

Dio naše ekipe tog je dana bio mnogo odvažniji od nas i ispenjao sam vrh Risnjak, 1528 metra visoku ‘krunu’ nacionalnog parka koji se inače prostire na površini od 6350 hektara te je osnovan još 1953. godine. Najniža njegova točka nalazi se na 290 metara nadmorske visine, u dolini rijeke Kupe, čiji smo izvor također stavili na popis destinacija koje ćemo kad tad posjetiti. Uz Kupu se veže i njezina dolina, prozvana Dolinom leptira, zbog desetaka vrsta tih insekata koji tamo obitavaju.